"LJUBAVNICA je ona koja vječito čeka i nikada ne dočeka" naslov je koji sam zamijetila na jednom portalu, križancu ženskog feel good bloga, popularne psihologije i new agea. Više od teksta iznenadili su me komentari čitateljica na Facebooku koje su krenule bacati drvlje i kamenje po ljubavnicama i proglašavati ih jadnicama koje nikada neće imati njihove muževe jer se oni uvijek vrate kući:

"Zašto žene pored toliko slobodnih muškaraca tu ste uvijek na čekanju kad njemu paše i odgovara i skrivanje vječno? Tako ponižavanje radi užitka i slabosti skupo ćete platit jedino ako i vi ne varate svog partnera pa je to samo igra vama, ali definitivno nema budućnosti tu i razarate brak."

 "Ljubavnica uvijek na kraju gubi. Ne možete graditi svoju sreću na tuđoj nesreći."

"Biti ljubavnica je ispod ponosa. To pokazuje ženinu slabost što se spustila na razinu prostakuše, a muškarac je egoist kojem je do zabave, a ima ženu i djecu. Toliko o tome da se volimo i podržavamo. SRAMOTA."

"Ja znam jednu koja je sposobna da bude samo ljubavnica. Ako je žena imenica, šta je onda ljubavnica - zamjenica."

Muž više nije nužan izvor sredstava za preživljavanje

Prvo sam pomislila da sam u romanu Jane Austen, a onda sam shvatila da se evidentno viđenje braka, veza i međuljudskih odnosa u mnogim glavama nije previše odmaknulo od 19 stoljeća.

Dakle, vratimo se Jane Austen. Početkom 1800-tih u Britaniji je zakon o nasljeđivanju omogućio da gotovo sav obiteljski imetak odlazi u naslijeđe muškim potomcima, odnosno muškim članovima obitelji, stoga biti neudana žena značilo je biti bez vlasništva. U toj perspektivi biti ljubavnica doista je značilo poprilično loš položaj, odnosno ekonomsku nesigurnost, budući da je do imetka mogla doći jedino udajom. Iz istog razloga mnogim ženama, bez obzira na to u koliko lošim i nasilnim brakovima živjele, odlazak od muža nije padao na pamet. 

Ipak, vremena su se značajno promijenila, velika većina žena zarađuje dovoljno da uzdržava sebe, pa čak i djecu. Takvoj ženi muž nije nužan izvor sredstava za preživljavanje, iako ga, no samo u nekim slučajevima, može učiniti materijalno ugodnijim. Nećemo negirati da postoje vrlo uspješni brakovi bazirani na ljubavi i uzajamnom poštovanju, no generalno gledano žene su sve samostalnije i samodostatnije. One se cjenkaju s majstorima, sklapaju i postavljaju namještaj jer jača polovica, makar i s diplomom Građevinskog fakulteta, često nije u stanju zabiti čavao u zid bez da ne napravi štetu. One se brinu za djecu jer je netko rekao da je to prirodno, kuhaju, peru, peglaju, čiste, glancaju kuću, sebe, njega i djecu. Grade karijere, kupuju, dovoze, odvoze, raznose, organiziraju. One sve moraju i mogu same zbog čega se nekad dovedu čak i do potpunog psihičkog i fizičkog kolapsa, no njihov je imperativ najčešće biti divna majka i žena po svaku cijenu. Uz to u paketu, čast divnim iznimkama, ponekad ide suprug s na primjer raznim mušicama, čudnim raspoloženjima, depresijama, probavnim smetnjama, napornim roditeljima, manjkom empatije, možda i suženim interesima koji se često svode na nogomet i pivo s dečkima, rijetkim i ne baš inspirativnim seksom te vrlo moguće i ljubavnicama.

Postoji dosta žena koje jedino što od muškarca žele je kvalitetno druženje i seks

U samoinduciranoj hipnozi vlastite veličine, ispravnosti, vrijednosti i nadasve nužne žrtve koja je potrebna kako bi se bilo "prava" majka i supruga, mnogim ženama polazi za rukom sebe uvjeriti da su bolje prošle nego da su svom suprugu samo ljubavnice.

Cijela ova priča može se iščitati i tako da mnogi još uvijek vjeruju da su žene kakva mitska aseksualna bića višeg morala čiji primarni, prirodni, a možda i jedini odabir je nužno obitelj. No što ako to nije tako? Što ako su žene, baš kao i muškarci, bića koja si u nekim slučajevima daju mogućnost da budu vođena nagonima te nužno ne žele obavezu, obitelj ni djecu? Znam da će možda nekima ovo zvučati nevjerojatno, no postoji dosta žena koje jedino što od muškarca žele je kvalitetno druženje i seks, u nekim slučajevima čak i samo seks.

Ne samo da tog muškarca ne žele oteti suprugama, već su im zahvalne što ih supruge hrane, peglaju, štirkaju i slušaju njihova zanovijetanja. Ta vrsta ljubavnica tako dobije točno ono što želi, a zatim ih uredno vrati kući. Ujutro se bude same i sretne što pored sebe nemaju namčora koji od ranih sati kreće bojati dan u divnim nijansama sive, koja se brzo pretopi u crnu pa već oko ručka imate dramu i svađu. Ljubavnica ručak jede s prijateljicama, kave pije s prijateljima, spava do kada želi, pa i s kim želi, suđe može ne oprati, ručak ne skuhati i nikome ne mora polagati račune. Stoga u današnje vrijeme na ljubavnicu gledati kao na bijednicu može biti dosta promašeno.

Ljubavnica za razliku od supruga ne živi u laži i ne strepi od prevare

Najčešće, ljubavnica za razliku od prevarenih supruga ne živi u laži i ne strepi od prevare, zna da nije jedina, a možda to ne želi ni biti. Možda više od prstena na ruci, kredita za stan, djece i toga da muškarcu bude jedina cijeni svoju slobodu, a budući da u 21. stoljeću ima pravo na privatnu svojinu, može si to i priuštiti. Uz sve to je poznato da su upravo ljubavnice razlog dugotrajnosti nekih brakova. Dinamike tih odnosa tema su za sebe.

Generalno, ljudi većinom baš nisu uspješni u monogamiji, pitanje je samo žele li lagati sebe i vjerovati da je brak garancija sreće i vjernosti ili si dati slobodu živjeti po svojim mjerilima i pravilima. Naravno, postoje i serijski monogamne osobe, kao i brojni primjeri uspješnih dugogodišnjih veza i brakova, bez prevara i velikih drama.

Jednako tako nećemo se praviti da ljubavnička situacija ne može postati gadna kada se u cijelu jednadžbu uključe osjećaji, no život generalno ima tendenciju zakomplicirati se. Kad stavite na vagu biti majka, žena, domaćica ili samo ljubavnica, ovo prvo se čini ipak puno teže i veće breme. Ključno je pitanje jesu li nagrade proporcionalne ili čak i veće. E sad, opće je poznato da ono što je jednom čovjeku pokora, drugom može biti, ili se barem činiti, kao spas. Dakle, ne postoji univerzalni metar kojim bi se takvo što mjerilo. Uz to se treba podsjetiti da živimo u vrijeme nepostojanja jasnog konsenzusa niti oko koronavirusa zbog kojeg smo se pristali odreći slobode kretanja, socijalizacije, financijske dobiti, a neki tako i ljubavnica. Na jednak način više ne postoji ni jasno definirane vrijednosti koje idu uz klasične društvene institucije, kao što su na primjer institucije obitelji, supruge ili ljubavnice, ali i mnoge druge.

Sve je manje čvrstih točaka za koje se možemo uloviti

Živimo u vrijeme opće fluidnosti i sve je manje čvrstih točaka za koje se možemo uloviti, a koje bi služile kao metar vlastite ili tuđe ispravnosti ili uspješnosti. Samim tim vrednovati svoj ili tuđi život korištenjem tradicionalnih normi i vrijednosti nije nužno u skladu s kontekstom vremena. Psihološki gledano, to sa sobom vuče jako puno nesigurnosti na osobnom nivou, čak i psihičkih poremećaja. No istovremeno pokušavati strukturirati realnost korištenjem staromodno čvrsto definiranih institucija u vrijeme koje izmiče mogućnosti da se išta čvrsto i jednoznačno definira može biti i više nego pogubno. U prijevodu, klasično definirane vrijednosti vezane uz obitelj i intimne odnose u većini slučajeva nisu više i nužno adekvatno mjerilo, kako uspješnosti, tako ni ispravnosti nečijeg djelovanja. Kontekst u sklopu kojeg se priča odigrava ono je što će odrediti predznak situaciji. Je li bolje supruzi ili ljubavnici zapravo ovisi o tome koliko je osoba u stanju svoju ulogu prikazati samoj sebi prihvatljivom, odnosno poželjnom.

Naravno, jedna od i dalje postojećih i vrlo krutih vrijednosnih okvira je onaj religijski, no budimo realni, život prosječnog vjernika i onoga što Crkva propovijeda se preklapa u manje točaka nego konsenzus oko spomenutog koronavirusa koji najčešće glasi: "Možemo se složiti da o ovoj temi znamo vrlo malo."