POVODOM 32. godišnjice smrti legendarnog pjevača Tome Zdravkovića, u suradnji s Yugopapirom, donosimo intervju s njim iz 1989. godine gdje se dotaknuo glazbe, suradnji, ali i svoje obitelji.

>>Ovako je govorio Toma Zdravković: Nisam imao bogatog tatu, imao sam samo svoj glas

Listopad 1989.:

Nikad nisam vidjela da ste se uslikali, odnosno ovjekovječili pored Mercedesa, ili vaše kuće dvokatnice, što po pravilu čine sve estradne zvijezde i zvjezdice. Ne želite iritirati masu?

Ne, brate, nego zato što mislim da je to klasična budalaština.

Ljudi iz gradskih sredina, najčešće s indignacijom gledaju na taj "novi glazbeni bućkuriš". Kakav je vaš stav o narodnoj glazbi?

Da, o toj muzici najčešće se govori kao o društvenom zlu kojeg se moramo osloboditi. Ja ne bih bio tako strog kritičar, iako ne pripadam tom - kako rekoste -  "bućkurišu". Naprotiv! O mom stvaralaštvu uvijek se krajnje korektno pisalo. Nikada moja muzika nije smatrana za nekakav šund - mada se često i obavezno poistovjećivala s dimom i kafanom, što mi je i drago - kafanski sam čovjek. 

Ali, da se vratimo vašem pitanju... Mislim da, prije svega, trebamo odati hrabrost ljudima koji počnu pjevati, koji žele animirati masu - a objektivno nemaju nikakve glazbene, a ni pjevačke kvalitete. Što im predstoji: dovijaju se na različite načine. Pjevačice se, najčešće, razgolite, a pjevači te svoje nedostatke nadoknađuju reklamnim cijenama.

Međutim, kvaliteta je samo ono što mu je bog zaista dao. Dakle; ili zna pjevati, ili ne zna: trećeg nema. Međutim, istina je, nikad preko novina nisam htio nikoga prozivati. Mislim da je to, prije svega, neukusno i da na to nemam nikakva prava. Treba pustiti ljude - neka pjevaju. Publika je tu da ocijeni vrijedi li nešto ili ne vrijedi. Doduše, imam običaj da nekad u kafani, onako u društvu, kažem: "Pa, ti stvarno nemaš pojma o pjevanju!". Ali, to je više radi štosa.

Dakle, mišljenja ste da novinari nisu prestrogi u ocjenama kad je "nova" pjesma u pitanju?

Mislim da nam nedostaje malo više tolerancije. Princip uvažavanja, kod nas, kao da ne postoji. A postoji svuda u svijetu. To je više nego evidentno. Točno je da postoje i pjesme od kojih se ljudima diže kosa na glavi, ali tako je svuda, u svim ostalim profesijama. Postoje dobri i loši novinari. Dobri i loši glumci. Dobri i loši automehaničari. Dobri i loši doktori. Međutim, zakon tržišta je jednostavan. Prolazi samo ono što publika želi slušati. Pa, onda, pustimo ljude da slušaju pjesme koje im se dopadaju. Zar je važno je li to Boemska rapsodija ili je to Cvetak zanovetak?

A što vi mislite o pjesmama tipa "Ja sam cvetak zanovetak"?

Ništa loše, jer se neko sigurno veseli i uz takvu glazbu. Zamislite kad bi svi pjevali pjesme Tome Zdravkovića. Pa, ni to ne bi bilo dobro.

Ipak, morate priznati da se otišlo u ružnu krajnost?

Vjerojatno, ali ja ne bih krivio samo pjevače. To je već problem školovanih, obrazovanih ljudi koji su kompetentni da vrše nekakav glazbeni odabir. Mi, još uvijek, nemamo ekskluzivne diskografske kuće. Nemamo čak ni ekskluzivne TV emisije, a tako nešto postoji u svijetu dobrih dvadesetak godina. Recimo, prije desetak godina pjesma Feelings bila je veliki hit. Prodala se u dvadeset milijuna primjeraka, a njen pjevač, ipak, nije mogao sudjelovati u ekskluzivnom show programu. 

Jedna ploča, ili jedan hit - u svijetu - ne znači ama baš ništa. Zna se tko sudjeluje u takvim emisijama: samo dokazane vrijednosti, kao Frank Sinatra, Dean Martin. E, to nama nedostaje - kriterij za vrijednost. Kod nas je sve na bum - pa se događaju paradoksi tipa - snimio je jednu ploču, a već mu se emitira show program.

Je li podjela na narodnu i zabavnu glazbu, u stvari, lažni elitizam: nije li to podjela na bogate i siromašne. Pametne i glupe?

Jest. Slušati ozbiljnu glazbu - znači biti obrazovan, pametan, aristokratskog porijekla. Slušati narodnjake - znači biti seljak, neobrazovan, glup. Narodna glazba se poistovjećuje s primitivizmom u njegovom najružnijem obliku, ali narodna glazba nas podsjeća i na gene, na porijeklo, seljačko porijeklo - a to mnogi žele zaboraviti. Prije dvadeset godina došli su u grad u volovskim kolima, a sad jure "stojadinom" čak sto kilometara na sat. To su velike brzine. Mnogima se, zbog toga, muti u glavi. A to nije baš jako prijatna stvar.

Ironični ste?

Pomalo. To me ljuti i razdražuje. Mislim da u glazbi ne postoji podjela na pametne i glupe. Muzika je, brate, muzika - ili nije muzika. Tu nema kvalifikacija za nekakva intelektualna svojstva. Tako je svuda u svijetu. Postoji samo dobra i loša. I ništa više. Bar tu nema filozofije. Kod nas je to "malo" drugačije. Slušati Arsena - znači biti gospodin?!

Što mislite: voli li narod gospodu?

Ne znam voli li baš gospodu, ali Arsena voli; to je sigurno.

A može li Arsen postati - narodni Arsen?

Pa, to je baš ta nesreća o kojoj sam upravo govorio. Taj različit konglomerat našeg društva uvjetovao je tu pojavu da određeni društveni slojevi slušaju isključivo samo jednu vrstu glazbe. Arsen, bi, u Italiji, bio narodni Arsen, jer je odličan glazbenik. On je, zapravo, više od toga. On je poeta. A ostao je praktično nepoznat za određen društveni stalež u našoj zemlji. Konkretnije: on nije pjevač narodnih masa - radničke klase - što je apsolutno van pameti.

A vaše pjesme? Volite li ih slušati? Vi, recimo, i vaši ukućani?

Sin mi narodnjake ne podnosi! Nikako. Dogodi mu se da mi kaže: "Daj, ćale, ugasi tog seljaka"... a ja se nasmijem. Možda je i dobro rekao. Možda je i u pravu. Možda smo zaista to što ljudi pokušavaju dokazati. 

Onda se razuvjerimo, na koncertu, u kafani... tad se totalno predam. Popijem... To ubija i hrani, uzdiže i raspamećuje. Toliko ljubavi - a ja samo pjevam. Pa, možda su zaista i zaslužili da nikad ne prestanem.

Razgovarala: Olivera P. Miletović (Ćao, 1989.)