U GODINI Hrvatskog proljeća objavljen je ovaj tekst o sponzorušama, odnosno o djevojkama koje "barem što se morala tiče, nemaju predrasuda, ali to ipak nisu prostitutke". Mjesto radnje je Split, a novinari su popričali s nekoliko dama koje su uzimale naknadu za svoje društvo. Tekst donosimo u suradnji s Yugopapirom.

Veljača, 1971: Za onoga tko ima novca da plati zaista "fino" žensko društvo, u Splitu svi putovi, gotovo bez izuzetaka vode u hotel Marjan. Imate, recimo, dovoljno hrabrosti da se raspitujete, pa započnete predvečer u kavani Parka na Bačvicama, tamo gdje je teško naći i stolicu ili mjesto uz šank, a društvo je uvijek šareno, muško, žensko, i mala modna revija: Splićani su poznati kao građani s dosta ukusa, i djevojke, i žene, i muškarci, dakle, prilično paze na svoj izgled. Netko od starosjedilaca i poznavalaca u Parku reći će vam: "Vidite li, ovdje je dosta djevojaka koje, barem što se morala tiče, nemaju predrasuda, ali to ipak nisu prostitutke, osim možda dvije, tri. Bolje vam je ipak poći u Marjan." Ili, isto takav nastup, malo nespretan, u ulozi recimo nekog bolje stojećeg trgovačkog putnika kojem samo što ne vire novčanice iz džepa, "organizirate" na drugom mjestu. U novom disko-klubu Palace u Kaštel-Starom, ili u već famoznim Arkadama, dobivate iste odgovore i upute: "Krenite u Marjan! Tamo ih je svake večeri pet, šest, možda i više..."

Sve to ne znači da novac ne bi odigrao neku ulogu i u Palacu ili Arkadama (o čemu će još biti riječi), ali možda je ipak najbolje početi u Marjanu...

Ako su prošla dvadeset i dva sata, mimoilazite kavanu i već zatvoren bazen (tisuću starih dinara do osam navečer, za svakog kupača, koji ne stanuje u hotelu), pa siđete u bar. Neki muzički sastav upućuje vas na tri loša jezika u stanje stvari: "Svira se za ples!"

A Slavica, nikakav izuzetak vanjštinom, ali starosjedilac i Splićanka, već čeka: "Vi ste sigurno neki direktorčić, vidim po svemu. Imate nešto para - kaže Slavica i pristaje da vam pravi društvo i da zapleše."

"Puna cijena" za direktorčića

Pravi je uvod u upoznavanju s "finom" splitskom prostitucijom, dakle razgovor sa Slavicom. Primakla se tridesetoj i već dugo godina je na istom poslu. Bez većih problema s policijom, kroz sve to vrijeme. Policiji su donekle uostalom i vezane ruke: Slavica je udata, ima supruga, solidnog i još uvijek u nju zaljubljenog, državljanina SAD-a i oca Slavičina desetogodišnjeg sina. Sve ovo, naravno, nećete saznati od partnerice u plesu i za stolom, jer je odnos sasvim poslovan. Tu razgovor teče otprilike ovako: "Direktorčiću, o manje od četrdeset starih tisuća neću ni da čujem..."

Novinaru gotovo da i godi što je unaprijeđen u malog rukovodioca pa nastavlja igru u istom tonu:

"Nisam baš direktorčić, ali neki mali šef, šefić jesam", kaže novinar, kao malo pijan i razgaljen.

"Dobro, šefiću, ali ipak si barem neki šef predstavništva ili tako nešto. U tome nikad ne griješim. Uostalom znam tko dolazi ovamo u bar. Spavaš u Marjanu, elegantno si odjeven i tako dalje. Sve mi je jasno."

Slavica je rekla da se zove Glorija i tu je pokazala prvi znak da ne želi iskren razgovor. Pa zato neka novinar ostane "direktorčić".

"Zato što sam sigurna da ne griješim, cijenu ti ne spuštam, da se ne zavaravaš", nastavlja Slavica. 

Pa odjednom, glasom kao da joj se to događa prvi put u životu, zaželi šampanjca. Tonom kojim recimo trudnica zaželi lubenicu negdje oko Nove godine, a teško joj je odbiti. 

Odbijeno je ipak, ali na fin način. Jednostavno, glazba je tako glasna da ne možete čuti baš sve što Glorija priča. Šampanjac je uostalom razlog da se Slavica naljuti i da se tako riješite njezine prisutnosti kad vam to odgovara. Do tada još nekoliko informacija, uz dvije "runde" viskija: 

"Onih četrdeset tisuća", kaže Slavica, sada već malo grublja u izražavanju, "vrijedi samo za jedan 'krug' u krevetu pa onda odlazim."

Cijena skače, "zbog osoblja"

Sada već "direktorčić" ne može okolišati. Mora biti određen:

"A soba?" pita. "Gdje se to odigrava? Imate li vi stan?"

"Imam, ali nije važno: odsjeo si u Marjanu zar ne, direktore?"

"Dobro, ali recepcionar nam neće dopustiti..."

"Kao da sam od jučer ovdje, čovječe! Što se pravite naivnim", prelazi Slavica na "vi". "Dat ću mu pet tisuća, kao i uvijek, i okrenut će leđa. Ima nas sedam ovdje, s njihovim znanjem, zbog turista i ovakvih kakvi ste vi. Pogledajte uokolo: eno, ona tamo za stolom, isto radi što i ja."

Malo je pričala Slavica, malo drugi i slika se upotpunjuje. U baru je sedam prostitutki. Ne smiju biti glasne ni nepristojne. Ne smiju same pronalaziti mušterije, već moraju i posjediti i napraviti račun od dvadeset, trideset tisuća, pa onda mogu kamo hoće. Najjednostavnije je s gostima koji su odsjeli u hotelu. S recepcionarima su u dobrim odnosima, a konobare ne cijene, uz neke izuzetke. Slavica na primjer kaže: "Konobari? Pa oni su veće k...e od nas samih. Ucjenjuju ... Zbog konobara i ostalog osoblja, posebno recepcionara, cijena je viša nego što bi bila."

Promatrate je i sigurni ste da u njoj ima još posve malo ili nimalo ljudskog, ali - varate se. Oni koji je znaju, ispričat će vam da neobično voli svog desetogodišnjeg sina, koji je odrastao u uvjerenju da mu je majka uspješna poslovna žena. Sa sinom je Slavica obično dvadeset ili nešto više dana zajedno, jedino ljeti. Tada ga vodi na priredbe, u šetnje, na kupanje na Bačvice i drugdje. Tko god je sreće, čuva majčin ugled u sinovljevim očima. A momak je negdje daleko od Splita na školovanju, dobro odgojen i uvijek dobro odjeven.

Slavica napuni torbicu novcem pa se ponekad otputi u skupi privatni boutique Danna da naruči kompletnu garderobu za mališana. Sastavljala se i rastavljala s mužem, koji i sada ponekad doleti s druge strane svijeta i pokušava je nagovoriti da prestane s poslom kojim se bavi...

"Da, prostitutke su, ali preglupe..."

Među ansamblom prostitutka u Marjanu dvije su prijateljice, S. i L. što već godinama žive od viška novca stranih turista i domaćih dobrostojećih poslovnih ljudi. Zanimljive su po prije više godina uvedenom prijateljskom običaju da svake večeri dijele zaradu, bez obzira na to koliko je koja "privredila". Događa se naime da naiđe i "zao čovjek" koji ne plati uslugu, događa se da jedna od njih ne uspije naći mušteriju, ili je te večeri bolesna. Na kraju mjeseca bilanca se obično izravnava ... 

Ipak, rečeno je već, nije Marjan jedino mjesto gdje možete naći žensko društvo za novac. Razlika je samo u tom što u baru to nije više ni s čim skriveno, radi se otvoreno, a u nekoj kavani ili klubu, treba mušteriji više truda i spretnosti da dođe do istog cilja.

"Znate li", kaže Splićanka Š., dobar poznavalac noćnog života i čest gost kavana, barova i klubova, "da je najmanje pedesetak djevojaka od ovih što sam ih samo danas srela u tri lokala barem jednom primilo novac za određenu uslugu. Neke od njih - same su mi to pričale - upravo bi željele biti prostitutke, imaju i sve preduvjete, ali su - preglupe. Ne mislim doslovno, nego naprosto ne znaju kako da 'mušteriji' daju na znanje da bi primile novac. Znam neke koje su odjednom ujutro osvanule s torbicom punom novca, a inače pripadaju u 'solidne', ali taj novac potječe od naivnog kavalira koji je našao za shodno da prije rastanka negdje na noćnom ormariću ili na stolu ostavi novac. One su u biti također prostitutke, ali nesposobne da učine još korak do 'kartoteke'. Ne sprečavaju ih nikakve moralne ograde, već nespretnost. Vidite li, ona dosta poznata bivša miss jednog domaćeg lista, S. Ž., već je nekoliko puta primila novac, to znam posve sigurno, ali još uvijek se za nju ne kaže da je prostitutka, već naprosto 'djevojka koja se voli zabavljati', proglašavana je već i zaručnicom ovog ili onog nogometaša, ili tenisača itd. Za mene ipak nije ništa drugo nego prostitutka..."

"Omladina je živnula"

Recimo da ovaj put iz određenog razloga nikoga u splitskoj miliciji nismo zatražili za mišljenje. Neka to bude zato što već unaprijed znamo što ćemo čuti: "Ne, toga nema u Splitu, a ako ima, nije tako velik problem kako vam se čini..."

Razgovarali smo zato s Brunom Čakićem, iz Općinske konferencije Saveza omladine Split.

"Nikad, barem ovih posljednjih godina otkako radim u organizaciji", kaže Bruno Čakić, "nismo ostavljali na dnevni red problem prostitucije ili promiskuiteta, ili recimo 'raskalašenog života' mladih. Možda je bilo ponekih događaja, nekih malih afera na koje je trebalo da reagiramo, ali toga nije bilo u posljednje vrijeme. Nije to uzelo tolikog maha da bi zavrijedilo posebnu raspravu. Pogotovo ne sada otkako je splitska omladina politički angažiranija, organiziranija, otkako je na neki način živnula.

Poznato je da imamo omladinske brigade kojima se ovaj grad može ponositi, na više vježbi teritorijalne obrane naše su se jedinice pokazale izvanrednima. Ili ovaj nedavni primjer: stradala je djevojka koja inače nije iz Splita i trebalo je da se za nju dade krv. Nije bilo službenog apela, već se u času, za nekoliko sati, pročulo i iz jedne omladinske jedinice javilo se gotovo devedeset posto članova. 

Pričam vam da iskoristim priliku: još i sada naime poneko smatra da splitska omladina nosi "mrlju na savjesti" zbog onih demonstracija povodom nogometne utakmice. Ja vam tvrdim da je zbrku napravilo samo nekoliko razularenih golobradaca, a ostali omladinci kao i svi Splićani, demonstrirali su dostojanstveno...

Možda vam se čini da se udaljujem od teme, ali to je bilo namjerno: hoću reći da u ovakvoj klimi poneki sitan događaj ne može biti povod za zaključak da splitska omladina voli "slatki život". Većini je, kažem, motika i puška u ruci, i o tome imamo što razgovarati, a rasprava o promiskuitetu ili prostituciji, bila bi deplasirana..."

Djevojka iz kluba

Neka bude tako kako želi Bruno Čakić. O omladinskim ćemo jedinicama raspravu nastaviti jednom drugom prilikom, a sada se vraćamo u klubove i kavane. Ima razloga. Uzmimo na primjer 19-godišnju J. B., studenticu. Otkako je otvoren Palace u Kaštel-Starom, često je tamo. Nema automobila da bi se prevezla s Bačvica, ali u kavani hotela Park uvijek je netko motoriziran i spreman da oko deset navečer "mijenja lokal". Tako se prevozi i J. B.

Njoj je, kaže, do plesa. Obratno nego što biste pomislili, ona voli da otpleše čitav onaj blok melodija kad disko-džokej šuti i pušta da se vrti tango po dvadesetak minuta neprekidno.

J. B. kaže: "Po danu učim i odlazim na predavanja, a uvečer izlazim. Nije to dobro, ali danju u Splitu nemam kamo. Mladi su istisnuli penzionere iz kavane Bellevue, ali ugostitelji su im se nedavno 'osvetili' tako da su podvostručili cijene. Sada vinjak stoji 4.5 dinara, a to je za većinu nas previše. U kavanu dolaze i dalje mladi, ali nije mi jasno koja je to kategorija: odakle im novac? Ne mili mi se to društvo i prestala sam izlaziti danju."

A što J. B. radi u Palaceu ili Arkadama - uvečer? O tome naravno nije ona pričala, a ono što su o njoj rekli znanci, prikazuje je u drugom svjetlu. Nije stvar u tome da J. B. nema dovoljno za vinjak u kavani, već u činjenici da sada u toj kavani, od onih što bi eventualno prišli njenom stolu, nema vrste ljudi kakvu ona voli: ljudi koji su spremni da plate za društvo.

J. B. je izbirljiva i uzima novac samo od onih koji joj se sviđaju. Ne može joj dakle bilo tko postati kavalir za jednu večer. Poznavaoci kažu da je u Arkadama koje su uvijek pune i imaju dosta stalne publike i izvjestan renome, za ovakve kakva je J. B. - sve teže. Još se ne zna kako će biti u šarenim svjetlima protkanoj velikoj dvorani kluba Palace, ali - zasad je dobro.

Postoji - opet za djevojke tipa J. B. - opasnost da i ovdje zavladaju mladići koji jedva imaju za ulaznicu, jer ozbiljniji gosti ne vole bučnu atmosferu i povremene tučnjave, kakvih je već i u ovo malo dana bilo u Palaceu.

Ali J. B. ipak nije prostitutka u pravom smislu. Zaista uči i studira, a logika linije manjeg otpora uvrstila ju je u red takozvanih "poluprostitutki" ili "poluamaterki": otkad je prvi kavalir platio, zaključila je da je takav novac "lakši" od stipendije koju bi morala nakon diplome "obrađivati" u nekom poduzeću...

Napisali: Nenad Figenwald i Zvonimir Milčec (Plavi vjesnik, 1971.)