Foto: Facebook

DESETOG prosinca 1991. godine preminuo je veliki glazbenik Karlo Metikoš. O njegovoj ljubavi s Josipom Lisac ispisane su tisuće članaka, no manje je poznato da je prije nje glazbenik ljubovao s prelijepom Gabi iz Etiopije.

Ta se ljubav spominje i na internetskoj stranici Josipe Lisac

Siječanj 1971: Etiopljanka Gabi ima 26 godina. Lijepa je i zaljubljena u Karla Metikoša ili Matta Collinsa, kako vam drago. Pošla je za njim iz daleke Adis Abebe, putuje po svijetu i mašta o budućnosti...

Da se čovjek pri temperaturi od minus dvadeset stupnjeva Celzijusa osjeća kao na Sjevernom polu ne mora biti žena i doputovati na ove naše paralele baš iz Etiopije. Ako se to ipak dogodi, onda je posve razumljivo što se sugovornica i na sobnoj temperaturi, koja je za četrdesetak stupnjeva viša od one s druge strane prozora, zimogrožljivo strese i pri samoj pomisli da izađe na snijeg.

Zbog toga je Etiopljanka Gabi (26), vjerenica našeg pjevača Karla Metikoša, valjda tako često i odlazila u kuhinju da akumulira još malo topline pokraj štednjaka na kojem se krčkao jedan od njenih specijaliteta: oko kuhanog jajeta omotan biftek, pa sve zajedno potopljeno u umak od samljevene paprike.

Razgovor s njom bio je često prekidan unatoč prosvjedima njena vjerenika i buduće šogorice Jagode (24). Na kraju, u notesu je ipak bilo štošta zapisano o ovoj tamnoputoj ledi koja se već mjesec dana, uz sto muka, nastoji prilagoditi zimi i ljudima oko sebe.

Pitamo je kako se uopće odlučila da Adis Abebu zamijeni Zagrebom. Karlo Metikoš, ili Met Kolins, kako više volite, preuzima ulogu prevodioca i ponavlja pitanje na talijanskom.

"Trebam li govoriti istinu", pita Gabi Karla, pa ne sačekavši odobrenje nastavlja: "Upoznali smo se na aerodromu u Adis Abebi gdje sam radila kao zemaljska domaćica. Dočekivala sam strane delegacije koje su dolazile u naš glavni grad, bila sam u njihovoj pratnji. Jednog dana srela sam Karla, zaljubila se i pristala da s njim dođem ovamo. Hoću li ostati, to ćemo tek vidjeti. Moram se privići na ljude i na ovu strašnu zimu."

"Stvarno joj je teško zbog zime", dodaje Karlo.

"Inače, roditeljima je rekla da odlazi na odmor u Italiju. Ali to nema značenja jer i tako već pet godina živi sama. U Adis Abebi "kopala" je kao manekenka i fotomodel."

"Mislim da bih i ja otišla s onim koga volim i na kraj svijeta", reče Jagoda, "Možda ne zauvijek, ali otišla bih i prilagodila se i klimi i ljudima. Roditelje ne bih pitala."

Gabi odlazi u kuhinju da vidi kako je s biftecima. Kad se vratila, pitamo je što misli o našoj hrani.

"Mnogo sam putovala po Italiji pa sam se već navikla. Ne nalazim da između vaše i talijanske kuhinje postoji velika razlika."

"Zato ćemo za ručak opet jesti špagete", reče Karlo, pa sve troje prasnu u smijeh.

"Etiopljani imaju dobru hranu i izvanredne specijalitete. Njihovo glavno jelo zove se doro vot i to je najljuće i najpikantnije jelo na svijetu. Uostalom, evo jednoga izvanrednog recepta: biftek se namoči u konjak, dobro se izmasira smrvljenim biberom i potom stavi peći u vrhnju. Jelo za bogove!"

Pitamo tu minijaturnu, lijepu ženu tamnopute kože kakav je odnos muškaraca prema ženama u Etiopiji, kako gleda na muškarce u nas.

"Prije nekoliko godina žene su u Etiopiji bile u podređenom položaju. Danas je drugačije. Mnoge rade, mnoge su studirale u Europi, a to se sve odražava na njihov položaj u društvu. Čini mi se da žene sve više preuzimaju komandu u svoje ruke, da je nemoguće da se danas ženi odredi muž. Vaši su muškarci pažljivi i ljubazni, veći su kavaliri od Talijana. Uvijek su blizu žene, odnose se prema njoj kao prema kraljici. Istina, samo do onda dok im u ruke ne dopadne kakva boca viskija. Onda zaborave da žena uopće postoji."

Što joj se za ovih mjesec dana boravka u Zagrebu dopada, što joj se ne sviđa.

"Ljudi su pristupačni i otvoreni. Zima je strašna. Inače, grad je mrtav već poslije ponoći, nema se kamo otići. Kod nas je noćni život mnogo bolji i raznovrsniji, nema nikakve razlike od onoga u velikim europskim gradovima.

Pitamo je što misli o braku.

Začudila se pitanju.

"Ako se dvoje vole, onda žive zajedno. Da bi živjeli zajedno ne moraju se oženiti. Za sada na brak i ne pomišljam."

"Ja se s takvim mišljenjem ne slažem", umiješa se Jagoda, "Ne bih mogla živjeti nevjenčano. Čini mi se da smo u tom pogledu još uvijek konzervativni. Uostalom, kod nas su djevojke do svoje tridesete još uvijek mamine i tatine maze.

Zanima nas što Gabi traži od muškarca, kakav mora biti da bi ga voljela.

"Dobar, naravno. Ne kao Karlo. Mora znati kako se sa ženom postupa, mora biti pažljiv, ne smije pretjeravati. To su, znate, one sitne, svakodnevne pažnje. Zauzvrat, žena kod muškarca mora stvoriti iluziju da radi sve ono što on želi. U stvari, žena radi ono što hoće. Inače, ako budem imala djece, onda će to biti dvoje: dječak i djevojčica. Nisam za više od dvoje djece.

Njena "šogorica" Jagoda slično misli.

"Muškarac mora biti pažljiv, nježan, zaljubljen i vjeran (Karlo: To je škakljiv zahtjev.) Ja sam također za "cvaj kinder sistem", i dječaka i djevojčicu. Naravno, ono što se od muškarca traži treba mu vratiti.

Tko treba biti "šef" u braku?

GABI: Nema šefa, ravnopravni smo, zar ne? S kućnom blagajnom je isto tako.

JAGODA: Žena, u svakom slučaju. Ona bolje gospodari, razumnija je. Blagajna je kod žene. Muž, eventualno, može imati crni fond za koji ja znam.

Karlo je kao pjevač stalna meta šiparica. Je li Gabi ljubomorna?

GABI: Nisam, dobro ga poznajem. Osim toga, on zna kakve su Etiopljanke. Ako fula, on zna da ću to učiniti i ja. Mi smo strašno osjetljive žene.

JAGODA: Uopće ne želim muža koji bi imao zvanje kao Karlo. Ne bih podnosila da dugo budem sama. Uostalom, tko zna. Kad se čovjek zaljubi, štošta poprima drugu boju.

Budući da je ručak zgotovljen, a zubato sunce pomalo bježi za oblake, fotoreporter predlaže da se radi slikanja preselimo na snijeg. Gabi se strese kao da ju je udarila struja, ali ipak poslušno posegne za čizmama i obuče ih na - bose noge.

Usput saznajemo da voli i mini i midi i maksi, kao uostalom i njene zemljakinje, premda je u početku bilo protesta protiv minija i u štampi i na televiziji. Na snijegu uhvatim njen molećivi pogled upućen mojim rukavicama pa ih džentlmenski ustupim.

Zahvali i na talijanskom i na engleskom i na francuskom. Valjda za svaki slučaj, jer je za nedavnog boravka u Zadru na ta tri jezika molila da joj se donese kava u sobu, ali je nitko nije razumio. Zbog toga će, reče, ipak morati naučiti i naš jezik.

Zbog toga, zbog odlaska u kupovinu i zbog objašnjavanja znatiželjnicima iz susjedstva tko je i odakle je. U Rimu je to nikada nitko nije pitao. I mi smo prestali pitati. Gabi, naime, od zime više nije znala ni kako se zove, ni kako je dospjela na ovaj strašni Sjeverni pol.

Tekst: T. Krešić (Start, 1971.)