VICE Vukov, rođen kao Vinko Vukov 3. kolovoza 1936. u Šibeniku, a preminuo 24. rujna 2008. u Zagrebu, bio je hrvatski pjevač, publicist i političar čiji je život obilježio izniman glazbeni talent, ali i hrabrost u suočavanju s političkim progonom.

Njegova karijera, od zlatnog doba jugoslavenske estrade do simbola Hrvatskog proljeća, odražava snagu umjetnosti u borbi za identitet i slobodu. Njegove pjesme, poput "Mirno teku rijeke" i "Zvona moga grada", ostale su duboko ukorijenjene u hrvatskoj kulturi, dok njegova životna priča govori o otpornosti i ljubavi prema domovini.

Rani život i početak karijere

Vukov je odrastao u šibenskoj obitelji, sin Stjepana sa Zlarina i Amelije iz stare šibenske obitelji Marenci. Glazbeni talent pokazao je već u gimnaziji nastupajući 1953. u opereti "Ševa". Iste godine, sa 17 godina, izbačen je iz škole i Saveza omladine zbog eseja u kojem je Rusku revoluciju 1917. nazvao pobunom, što je izazvalo političke tenzije.

Preselivši se 1955. u Zagreb, upisao je kemiju, ali je ubrzo prešao na Filozofski fakultet gdje je studirao filozofiju i talijanski jezik. Tijekom studija pridružio se KUD-u "Ivan Goran Kovačić" gdje je upoznao svoju buduću suprugu Dianu koja je postala njegova životna suputnica.

Njegova glazbena karijera započela je 1959. godine kada ga je direktor Opatijskog festivala Josip Stojanović pozvao na audiciju. Na festivalu je izveo pjesmu "Mirno teku rijeke" i osvojio prvo mjesto, što ga je preko noći učinilo jednim od najpopularnijih pjevača u Jugoslaviji. Ovaj uspjeh označio je početak njegovog zlatnog doba.

Zlatno doba

Tijekom 1960-ih Vice Vukov bio je na vrhuncu slave osvajajući nagrade na festivalima diljem Jugoslavije, uključujući Split (1965., 1966., 1967., 1968., 1970.), Krapinu (1967., 1968., 1969., 1970.), Zagreb (1961., 1969., 1970.) i Zlatne žice Slavonije (1969., 1970.).

Njegove pjesme, poput "Bodulske balade", "Bokeljske noći" i "Dalmatinske elegije", odražavale su ljubav prema hrvatskom krajoliku i kulturi. Predstavljao je Jugoslaviju na Euroviziji 1963. s pjesmom "Brodovi" u Londonu i 1965. s "Čežnjom" u Napulju.

Nastupao je u zemljama poput SAD-a, Japana, Australije i SSSR-a, snimivši preko 400 skladbi. Njegov topao glas i emotivne interpretacije učinili su ga miljenikom publike, a Zlatni vijenac tjednika Studio (1968., 1970., 1971.) potvrdio je njegovu popularnost.

Progon i emigracija

Njegova karijera dramatično se promijenila krajem 1960-ih zbog njegovih izraza hrvatskog identiteta. Na Krapinskom festivalu 1967., nakon pobjede s pjesmom "Vužgi", izjavio je da mu je čast nositi hrvatsku narodnu nošnju, što su jugoslavenske vlasti proglasile nacionalističkim činom.

Godine 1968. incident s bedžem na festivalu "Pjesma ljeta" dodatno je pogoršao situaciju: Vukov je zatražio da bedževi budu na jeziku svake republike, što je izazvalo optužbe za šovinizam u beogradskom tisku (NIN, 13. listopada 1968.).

Iako je optužnica protiv njega propala na sudu, progon se pojačao. Godine 1970. na Krapinskom festivalu odbio je nositi hrvatsku nošnju s preokrenutom trobojnicom, što je dovelo do zabrana nastupa i uklanjanja njegovih pjesama s radija i televizije.

Tijekom Hrvatskog proljeća 1971. Vukov je postao simbol otpora kao član uredničkog vijeća Hrvatskog tjednika. Nakon uhićenja proljećara 1972., dok je bio na turneji u Australiji, supruga Diana upozorila ga je na opasnost pa se odlučio ne vratiti u Jugoslaviju.

Emigrirao je u Pariz gdje je diplomirao na Institutu za visoke međunarodne studije. Sve njegove ploče povučene su iz prodaje, a ime mu je postalo nepoželjno u jugoslavenskim medijima. Vratio se u Zagreb 1976., ali mu je glazbena karijera bila onemogućena pa je završio studij filozofije i talijanskog jezika te radio u Matici hrvatskoj.

Povratak i politička karijera

Vukov se na glazbenu scenu vratio 1989. albumom bez svog imena na omotu, a 1990. održao je rekordnih 14 rasprodanih koncerata u Koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski". Nakon osamostaljenja Hrvatske kratko je bio blizak predsjedniku Franji Tuđmanu, ali se razišao s njim i pridružio Hrvatskoj narodnoj stranci (HNS).

Godine 1997. napustio je HNS i pridružio se SDP-u, a 1999. objavio je knjigu "Pogled iza ogledala" s prikupljenim člancima. Od 2001. do 2003. bio je veleposlanik Hrvatske u Švicarskoj, a 2003. izabran je za zastupnika u Hrvatskom saboru kao nezavisni kandidat na listi SDP-a. Godine 2002. objavio je knjigu "Tvoja zemlja", uspomene na 1971., bilježeći svoja iskustva iz Hrvatskog proljeća.

Tragični kraj

Dana 17. studenog 2005. Vukov se teško ozlijedio padom niz stepenice u Hrvatskom saboru, zadobivši ozljede glave koje su ga dovele u komu. Nakon 34 mjeseca borbe preminuo je 24. rujna 2008. u zagrebačkoj bolnici u dobi od 72 godine. Njegova smrt izazvala je val sućuti, a njegov doprinos hrvatskoj kulturi i politici ostao je duboko cijenjen.

Vice Vukov dobio je niz priznanja, uključujući Porin za životno djelo 2000. i Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1995. Postumno mu je dodijeljena Nagrada za životno djelo grada Šibenika 2009. Bio je član Hrvatske glazbene unije, Hrvatskog helsinškog odbora i osnivač Lions kluba u Šibeniku.

Njegove pjesme, prožete ljubavlju prema Dalmaciji i Hrvatskoj, ostale su dio nacionalnog identiteta, a njegova borba protiv političkog progona učinila ga je simbolom otpora.