ONO O ČEMU je Isus pričao kada je bio živ je tema mnogih razgovora, a zahvaljujući Novom zavjetu, znamo još i hrpu drugih pikanterija iz njegova života. Bio je obrezan, bezobrazan prema roditeljima, hodao je svijetom (ponekad po vodi), jahao na magarcima, plakao, ljutio se i dijelio obroke sa sljedbenicima.

S druge strane, ne znamo ništa o njegovom seksualnom životu (naravno, postoje i ljudi poput Dana Browna koji su o toj temi opsežno pisali), ali gotovo ništa nećete pronaći o njegovoj probavi. 

Svi vrše nuždu, je li to činio i Isus?

E sad, sve ovo vjerojatno djeluje kao najobičnija ateistička provokacija, ali ovo je tema o kojoj su mnogi vrlo ozbiljno raspravljali. Štoviše, mnogima je to bila tema važnija od seksa. 

U drugom stoljeću poznati kršćanski učitelj Valentin pisao je da je Isus (nakon uskrsnuća) normalno jeo i pio, ali na "poseban način" jer krutu hranu nije izbacivao iz sebe. Pošto nije bi iskvaren, ni hrana koju je unosio nije postajala nečista. Njemački učenjak Christoph Markschies je dodatno objasnio da je Valentin pričao o Isus nakon uskrsnuća, što njegovo tumačenje od samog početka stavlja u posebnu kategoriju. 

Valentin je bio svećenik i učitelj u Rimu, a u jednom trenutku zamalo je izabran i za rimskog biskupa, ali oni koji se s njim nisu slagali proglasili su ga heretikom. No istog je mišljenja bio i kršćanski filozof i učitelj Klement Aleksandrijski koji je kasnije proglašen svecem. Doduše, on je dodao i da Isus nije trebao jesti, ali da je ipak jeo kako bi izbjegao to da ga ljudi ne doživljavaju kao čovjeka. 

U ovom se trenutku vjerojatno pitate zašto bi bilo tko raspravljao o ovoj temi. 

Postoji više razloga. Veći dio ranih kršćanskih debata vrtio se oko toga je li Isus istovremeno bio i Bog i ljudsko biće. Neki su tvrdili da je bio Bog koji je samo imao ljudski oblik pa je logično da su vjerovali i da nije vršio nuždu. Takav stav naziva se donetizam i smatra se krivovjerjem. No oni koji tvrde da je bio čovjek trebaju objasniti kako kombinacija čovjeka i božanstva funkcionira u praksi, a da se onaj božanski dio ne oskvrne onim odvratnijim aspektima ljudskog tijela. A izmet je veliki problem u tom pogledu.

Do četvrtog i petog stoljeća kršćani su prihvatili da je Isus imao ljudsko tijelo, ali problem s nuždom nije riješen. Biskup Epifan (4. stoljeće) nije prihvaćao ideju da se Isus za svog života ikada olakšavao na ovaj način. 

A što je s današnjim vjerovanjima?

Ako prihvaćate teoriju da je Isus bio čovjek, morate prihvatiti i činjenicu da je vršio nuždu. Uzmemo li u obzir i tadašnju prehranu bogatu vlaknima, možemo pretpostaviti ju je vršio često. 

Što se Crkve tiče, na postoji službeni stav oko njegove probave, ali drži se da je Isus bio "zaista Bog i zaista čovjek" i da je "poput nas u svemu osim u grijehu". Što bi značilo da je jednak i po pitanju kakice.