Ovo s Bijelim dugmetom izaziva mučninu u mozgu
JOŠ PROŠLOG tjedna uživali smo u osjećaju nadmoći nad Srbima nakon što su napravili dramu na granici i izblamirali se cjelokupnom pričom s "crnim listama" i ispitivanjem Severine.
Nažalost, kako to obična i biva, osjećaj nadmoći u ovakvim je situacijama kratkog vijeka, pa prije nego što smo stigli izgovoriti "mi barem ne maltretiramo pjevače zbog pizdarija", u ekspresno smo se kratkom roku uspjeli kraljevski prosrati i podsjetiti sve na nadglupljivanje koje vjerojatno stoljećima vodimo na regionalnoj razini.
Kobnih 22:30
Ovog puta radi se o Bijelom dugmetu, koje je u Splitu točno u 22 sata i 30 minuta (stoji u Facebook objavi) izvelo pjesmu Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo, koju su mnogo puta izvodili, ali su se ovog puta iz nekog nepoznatog razloga zajebali u procjeni i izazvali da se netko u antijugonostalgičnom šoku uhvati za svoju bisernu ogrlicu.
Osim što su u kobnih 22 i 30 spomenuli bivšu državu u kojoj smo proveli gotovo pola stoljeća i o kojoj ne prestajemo srati više od 30 godina nakon što se raspala, u vizualnoj su prezentaciji koristili i zastavu države u kojoj smo proveli gotovo pola stoljeća i o kojoj ne prestajemo srati više od 30 godina nakon što se raspala u hrpu manjih, podjednako korumpiranih državica s gomilom manjih zastava, koje su, objektivno gledajući, vrlo slične starim zastavama, ali u isto vrijeme toliko neopisivo različite da smo zbog toga u stanju nekom prijetiti smrću.
Vjerojatno ponukana reakcijama medija prema pjevaču koji je posudio sve što može od Bijelog dugmeta, uključujući i simpatije prema propalim državama i idejama, Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara podnijela je prijavu protiv organizatora i traži da se Alena Islamovića proglasi "nepoželjnom osobom u Hrvatskoj".
Bravo Hits
Ništa od toga se, nadajmo se, neće dogoditi jer ovo je toliko glupo da vam momentalno izaziva "mučninu mozga" nakon što samo pročitate vijest.
I prije nego što vam se mozak ispovraćao u lubanju, vjerojatno ste se u zadnjim trenucima prisebnosti stigli zapitati kako je moguće da su ovo teme kojima se bavimo u 2024. Umjesto da se bavimo umjetnom inteligencijom, mi se još uvijek bakćemo s prirodnom glupošću.
Jedni hvataju ustaše, drugi hvataju partizane, treći četnike... Ovaj je nepoželjan jer pjeva pjesme u izvornoj verziji iz 1991., ova ne može samo tako u Srbiju jer je pričala o 1995., a ovog žele proglasiti "nepoželjnom osobom" jer je pjevao pjesmu o državi koja je krepala 1992.
A budući da ovo nije bio reunion najvećih zvijezda kompilacije Bravo Hits 4, onaj preostali dio zdravog razuma urla: "Ovo ne može i ne smije biti moja 2024."
Jugonostalgičari, drugonostalgičari i ravnozemljaši
Ali to nije sve. Islamović je sada prisiljen posipati se pepelom i krivnju prebacuje na Bregovića, koji valjda sastavlja set liste, i nekoj šačici zabranjivača objašnjava da je ova pjesma "parodija na stara vremena".
Ne, parodija je sve ovo što se trenutno događa.
Parodija je to da se udruge koje su se svojevremeno borile za slobodu danas bore za zabrane stvari koje bi u svakoj drugoj situaciji izazvale tek duboki uzdah i kolutanje očima.
Ali ne privatizirajte.
Većini nam se okreće želudac na sam spomen Jugoslavije. Vi imate svoje razloge, a mi zato što Jugoslavija već 32 godine simbolizira kroničnu nemogućnost da odjebemo od prošlosti i okrenemo se... U redu, okretanje budućnosti možda je preambiciozno za ove prostore, ali okretanje sadašnjosti bilo bi sasvim dovoljno. Sve samo ne Jugoslaviji i bilo čemu vezanom za nju jer jugonostalgičari će je idealizirati, drugonostalgičari demonizirati, a svi će vam na kraju dana podjednako ići na kurac jer obje strane imaju kvalitete ravnozemljaša.
Jer obje strane su, baš kao i ravnozemljaši, uporne u dokazivanju nečeg što je bitno samo njima, a nikada ne daju odgovor na dva ključna pitanja: koga briga i kakav točno utjecaj to ima na moj život?
Još samo malo...
Sve je to posljedica te nezdrave opsesije prošlošću, zbog koje nam je uvijek moguće podvaliti stari specijalitet - "mariniranu zabludu na pjenici od nostalgije".
Nažalost, to nije onaj "spreman sam platiti 500 funti za kartu za Oasis" tip nostalgije, već tip nostalgije koja će ostrašćenog debila natjerati da vam pošalje prijeteću poruku samo zato što je teškom mukom proslovkao naslov u kojem se spominju Islamović i petokraka.
Nostalgija sama po sebi nije problematična i u normalnim okolnostima u najgorem se slučaju radi tek o tragikomičnom idealiziranju prošlosti. Kao kad se netko obrecne na "smeće koje mladi danas slušaju", a zaboravlja da je devedesetih plesao na "Eins, Zwei, Polizei".
Nostalgija kod nas ponekad poprima zabrinjavajuće glupe oblike i na trenutak se prepadnete jer učini vam se da je ovo stvarno nedopustiva razina kretenaže.
No teško je reći koliko je ta glupost stvarno raširena, a koliko rezultat medijskog napuhavanja priče o nekoj udruzi koja se u nedostatku pametnijeg posla uzjebala zbog petokrake i od čijeg kukanja, da se razumijemo, neće biti apsolutno ništa, što možemo vidjeti i po zabranjivanju cajki, Bajage, Thompsona i mnogih drugih koje su udruge, mediji i pojedinci tijekom godina "zabranili".
Stoga još jednom - udahnimo duboko, naoružajmo se strpljenjem i preživimo tih 48 sati, koliko ovakve gluposti inače traju.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati