Ovo je žensko ime zbog pjesme Arsena Dedića bilo jedno od najčešćih u Jugoslaviji
PROŠLO je točno pet godina otkako nas je napustio veliki Arsen Dedić.
Neke od njegovih skladbi definitivno su obilježile modernu hrvatsku glazbenu umjetnost, a njegove pjesme su na najneobičnije načine utjecale na obožavatelje diljem Jugoslavije.
Arsen Dedić bio je majstor ljubavnih stihova, a osim svojoj Gabi, neke od pjesama je posvetio i drugim ženama. Jedna od njih je i pokojna glumica Milena Dravić kojoj je Arsen posvetio kultnu pjesmu Milena. Glumica i glazbenik upoznali su se početkom osamdesetih kada su ga Milena Dravić i Dragan Nikolić ugostili u svojoj emisiji Obraz uz obraz.
Kasnije su postali veliki prijatelji te je pjesma Milena nastala upravo iz tog odnosa. Glumica je nekoliko puta izjavila da je bila ganuta jer je jednom bila inspiracija legendarnom Arsenu, a zbog te pjesme Milena je postalo jedno od najpopularnijih imena za djevojčice u Jugoslaviji.
Arsen Dedić rođen je 27. srpnja 1938. godine u Šibeniku. Bio je drugo dijete Jovana i Veronike rođ. Mišković. S očeve stane obitelji svi su bili srpski pravoslavni vjernici, dok je majka bila Hrvatica iz Rupa pokraj Skradina te je prešla na pravoslavlje tek prilikom udaje za Arsenovog oca.
Radilo se o siromašnoj obitelji, a majka (nadimkom Ljerka) bila je nepismena, iznimno pobožna domaćica, koju je on kasnije opismenio. Premda mu je majka htjela nadjenuti ime Igor, na nagovor svećenika dala mu je ime Arsen. Otac Jovan bio je zidar i dobrovoljni vatrogasac, a bio je i glazbeno nadaren te je u Šibenskoj narodnoj (limenoj) glazbi svirao više instrumenata. U limenu glazbu otac Jovan uvodi od malena Arsenovog brata Milutina, a od njegove trinaeste godine i Arsena, koji svira flautu.
Dio djetinjstva proveo je u majčinim rodnim Rupama, dok je kao dijete odrastao u šibenskoj težačkoj četvrti, u Ulici Nikole Tesle u kojoj su neko vrijeme živjeli i Vice Vukov (s kojim se intenzivno družio) i Mišo Kovač.
Djetinjstvo u Šibeniku, njegovi motivi i ljudi te mediteranski ugođaj obilježili su velik dio Dedićevog opusa. Pohađao je šibensku gimnaziju, gdje je bio jedan od najboljih učenika, te usporedno i srednju glazbenu školu. Svoju sklonost glazbi pokazao je i osnivanjem klape tijekom gimnazijskog školovanja, u kojoj je pjevao i Vice Vukov.
Nakon mature, 1957. odlazi u Zagreb k ujaku. Na Sveučilištu u Zagrebu upisuje Pravo s namjerom stjecanja "solidnog zvanja", no ubrzo ga sve više počinje privlačiti umjetnost, od kiparstva do slikarstva.
Zašto Arsen?
Dedić je u jednome od svojih intervjua objasnio i otkud dolazi njegovo, pomalo neobično, ime.
"Moja mater se odlučila jer je u to vrijeme u Šibeniku, u kinu Tesla, igrao film Arsène Lupin. On je isto bio dobrotvor i razbojnik. Možda se u svemu tome nalazim i ja... Jer kaže se nomen est omen, ime je oznaka. Šalim se, ali ima ljudi koji točno nose svoja imena koja ih označuju u pozitivnom ili negativnom značenju", kazao je Arsen.
Utemeljitelj hrvatske šansone
U životu se, uz druge aktivnosti, bavio skladanjem, sviranjem, dirigiranjem, književnošću i prevođenjem. U svojoj plodnoj karijeri osvojio je brojne nagrade na raznim glazbenim festivalima te ga se često navodi kao utemeljitelja hrvatske šansone.
Njegove pjesme rado su i često izvođene i obrađivane od strane njegovih kolega, a pisao je tekstove i drugim glazbenim velikanima kao što su Ibrica Jusić i Gabi Novak.
Više od pola stoljeća dugu karijeru skladatelja, književnika, pjesnika i kantautora, koja je po opsegu, raznolikosti i kontinuitetu zauzela posebno mjesto u novijoj hrvatskoj kulturi, počeo je kao mladić u dvadesetima objavom prvih pjesama u Poletu, Prisutnostima, Vidiku.
Kao solist debitira 1963. na Zagrebačkom festivalu popularne glazbe, a prije toga nastupao je kao flautist u pop i jazz sastavima, pjevao u nekoliko vokalnih skupina, Prima, Zagrebačkom vokalnom kvartetu, Melosu i vodio instrumentalni Kvartet flauta.
Skladbe "Moderato cantabile" i "Kuća pored mora" iz 1964. označile su početak njegova bogatog glazbenog opusa i smjer kantautorskog izričaja. Skladajući šansone na domaćoj sceni postaje zaštitnim znakom tog glazbenog žanra, koji spaja njegova dva ključna umjetnička izraza - glazbu i poeziju.
S albuma "Čovjek kao ja" i "Arsen 2" pamte se neke od njegovih antologijskih pjesama, "Moj brat", "Sandra", "Sve što znaš o meni", "Balada o prolaznosti". Često uglazbljuje Goloba, Šoljana, Ujevića, Kovačića, Krležu, Krkleca, Baloga.
Do početka osamdesetih, afirmirao se i na međunarodnoj sceni, o čemu svjedoče najprestižnije europske nagrade "Prix Jacques Brel" i "Premio Tenco". Surađivao je s poznatim pjesnicima - pjevačima Sergiom Endrigom, Ginom Paolijem i Bulatom Okuđavom.
Prepoznatljiv i autentičan izričaj ostvaruje izmjenjujući balade mediteranske osjećajnosti i ironičnu, kabaretsku šansonu, a njegova poetika ravnopravno korespondira s tradicijom moderne francuske i talijanske šansone i klasičnog rock pjesništva Boba Dylana i Leonarda Cohena.
U nizu albuma, ukupno njih više od četrdeset, ističu se, "Homo volans", "Vraćam se", "Provincija", "Kino Sloboda", "Tihi obrt", Ministarstvo, te izdanja izabranih pjesama "Arsenal", "Najbolje od Arsena" i "Herbar".
Na području scenske, filmske i TV glazbe ostavio je niz prepoznatljivih melodija, napisao partiture za oko 200 kazališnih predstava (Predstava Hamleta u selu Mrduša donja, Majstor i Margarita, Dnevnik malog Perice, Krležijada, Lady Šram, Na rubu pameti, Mala sirena).
Skladao je za stotinjak igranih, dokumentarnih i animiranih filmova te televizijskih serija, za "Vlak u snijegu", "Glembajeve", "Živu istinu", "Tajna starog tavana", "Vlakom prema jugu", "Stela", "Prosjaci i sinovi", "U registraturi", "Zlatna nit", "Punom parom" i druge.
Dedićev književni opus broji 20 zbirki pjesama, počevši od "Broda u boci", njegove prve zbirke koja je doživjela više reizdanja i šezdesetak tisuća prodanih primjeraka. Književni kritičari slažu se kako je riječ o autentičnom izrazu, koji karakterizira nostalgija, izravnost, humor i fina ironija. Objavio je i zbirke "Zamišljeno pristanište" (s Matijom Skurjenijem), "Narodne pjesme", " Zagreb i ja se volimo tajno", "Hotel Balkan", "Pjesnikov bratić", "Pjesnik opće prakse".
Pisao je skladbe za mnoge pjevače, među ostalima i za svoju suprugu Gabi Novak, a djeluje i kao aranžer, dirigent te producent. Piše i sklada za dalmatinske klape, među ostalim, "Zaludu me svitovala mati", "Ni u moru mire", "Ko ovo more platit", "Vratija se Šime", "Maškare", te sakralnu glazbu i za djecu.
Dobitnik brojnih nagrada
Osvojio je niz nagrada za glazbu i stihove na festivalima diljem Hrvatske i bivše Jugoslavije.
Dedić je na samome početku karijere dobio priznanja "Mlado pokoljenje" i "Zlatno sidro" za svoj glazbeni opus inspiriran morem. Nagrađen je Vjesnikovom Nagradom Slavenski 1978. godine, nagradom "Ivo Tijardović" 1979. godine, nagradom Premio Tenco u San Remu 1982. godine, nagradom Prix Jacques Brel 1979. godine te priznanjem Premio Recanati 1991. godine. Godine 2003. godine dobio je nagradu “Goranov vijenac” za svoj doprinos hrvatskoj književnosti, a nagradu "Kiklop" dobio je 2009. i 2013. godine za svoje pjesničku zbirke.
Dobitnik je i Zlatne arene, i to dvije, za filmsku glazbu te još niza drugih nagrada na području scenske i filmske glazbe.
Dedić je osvojio čak osam "Porina", 1999. je osvojio Porina za životno djelo, a u dva je navrata i odlikovan. Odlikovan je Redom zasluga za narod srebrnog vijenca u SFRJ, a 1995. godine Franjo Tuđman ga je odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za kulturni doprinos.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati