27. VELJAČE 1973. novinari okupljeni u Londonskom planetariju svjedočili su neobičnom prizoru: pred njima su stajale kartonske kopije u prirodnoj veličini Rogera, Davida, Nicka i Richarda. Preko običnog razglasa, onakvog kakvog imate na stadionima, puštala se glazba s najnovijeg albuma.

Daleko je to bilo od hi-fi standarda koji su već tada bili visoki, ali i to što su čuli predstavnicima sedme sile bilo je dovoljno da shvate da su Pink Floyd upravo napravili nešto veliko, jedan album drugačiji od svih dosadašnjih.

Sami članovi, osim pomirljivog Richarda Wrighta, nisu osobno došli zbog toga što se još nije dovršila kvadrofonska verzija snimke, bili su ljuti što se svijetu ne može prezentirati album The Dark Side of the Moon u svom punom zvučnom sjaju, kakvoga se dotad nije nikada i nigdje čulo. Otuda i namjerno miniranje premijere puštanjem s razglasa.

Okret prema publici

Nakon što im je osnivač i spiritus movens Syd Barrett potonuo u psihozu i zauvijek napustio grupu, Pink Floyd su nastavili uglavnom njegovim neobičnim glazbenim stazama. David Gilmoure i Roger Waters (uz nemalu pomoć Masona i Wrighta) bacili su se na skladanje i izdali vrlo kvalitetne pjesme i albume, uključjući i glazbu za film Zabriskie Point. Time su stekli jednu dosta čvrstu, premda ne baš veliku, bazu svojih obožavatelja. 

The Dark Side of the Moon je bio njihov jači zaokret prema široj publici, pokušaj da se njihova glazba probije i do vrhova top lista. A da opet to i dalje budu oni, a ne nekakav komercijalni pop rock uradak. 

Istini za volju, u tim je vremenima i publika bila puno ozbiljnija, nju su velikim dijelom činili oni koji su desetak godina ranije vrištali uz rane Beatlese, a onda polako glazbeno sazrili i postali spremni za kompleksnije glazbene izričaje.

Stoga kad govorimo o komercijalnom potencijalu albuma The Dark Side of the Moon, govorimo i o publici za kojoj je to danas bilo namijenjeno. Iskreno ne znam (ili, bojim se da znam) kako bi danas prošao konceptni album u kojemu se pjesme nižu bez pauze, sve započinje s nekim čudnim preludijem (Speak to Me), a onda se kreće ne s nekom brzom pjesmom zaraznog pripjeva, nego s meditativnom Breathe.

Tko bi se danas usudio ovo filozofiranje o prolaženju vremena staviti na singl? Istina, ni tada nije ta pjesma došla na vrhove top lista, tek u nekoliko zemalja singl je postigao zlatnu naknadu. 

(Ne)priznata autorica

Prva strana albuma zapravo je neka kronologija života – od prvog uzdaha do smrti. Posljednji akord vremena, odnosno pjesme Time, uvodi nas u temu smrti. Floydi su skladali prekrasnu harmoniju, onu koja vas već drugim akordom uvodi u neki poseban modalitet, a potom slijedi kratki monolog Gerry O'Driscolla, portira u Abbey Road studiju: "I ne strašim se smrti, kad god da dođe, nije me briga. Zašto bih se trebao strašiti smrti? Nema razloga tomu, moraš jednom otići".

No, smrt je neizreciva, stoga je bilo potrebno pjevanje bez riječi – i za tu zadaću angažirali su 25-godišnju Clare Torry, koja je dotad radila samo na obradama tadašnjih hitova. Njezina je zadaća sada bila puno kreativnija, Floydi su joj rekli da nemaju ni melodiju ni riječi, da je sve na njoj.

Ono što slušate na albumu zapravo je sinteza njezine tri glatko i impresivno izvedene verzije. I inače je bila navikla da cijele albuma snimi u roku od jednog dana. Dobila je uobičajeni honorar od 30 funti, ispričala se što nije bila dovoljno dobra, otišavši s dojmom da njezino pjevanje neće ući u konačnu snimku.

Prevarila se u procjeni, dečki su bili zadivljeni, a i svi oni koji su čuli tu pjesmu i jedinstveni glas.

Desetljećima kasnije, Torry je tužila grupu zbog povrede autorskih prava. Bila je u pravu, to njezino pjevanje jest prava kreacija, to su shvatili i Floydi te su se izvansudski nagodili. Tako u potpisu ove emotivno i glazbeno snažne pjesme o smrti stoje imena Richarda Wrighta i Clare Torry.

Velemajstor zvuka

Floydi su željeli imati zvukovno jedinstven album i znali su kome se obratiti: Alan Parsons je već bio veliko ime u svijetu produkcije. Bio je tek stasali tinejdžer kad su Beatlesi izdali zvukovno prebogati Sgt Pepper i Parsons je sebi zadao cilj ni manje ni više nego da upadne u tu ekipu oko Beatlesa. Što mu se i ostvarilo tijekom snimanja albuma Abbey Road i čuvenog koncerta na krovu (koji je sa zvučne strane i danas paradigma).

A u tih par godina između kasnih Beatlesa i zrelih Floyda jako je napredovala studijska tehnika, tako da je Alan Parsons sada imao na raspolaganju sve tadašnje sintisajzere i strojeve. S pjesmom Money započinje druga strana albuma, ona koja govori o postpunom padu u psihozu, što započinje pohlepom. Ne znam jesu li Floydi ostali pri takvom mišljenju i nakon što im je objava albuma donijela neslućeno bogatstvo.

Na početku pjesme spojeno je nekoliko različitih zvukova u ponavljajuću cjelinu koja se dobro sinkronizira sa 7/4 ritmom same glazbe. Kasnije je to snimljeno na četiri kanala, da bi se dobio dojam hodanja zvuka kroz sobu – ono što nećete zaboraviti ako ikada čujete na nekom dobrom uređaju.

Dodajte tome razne zvukovne efekte koje koriste Wright na klavijaturama i Gilmoure na gitari i u konačnici dobijete ovakav impresivan rezultat. Danas bi za sve to trebalo par klikova mišem, ali unatoč tehničkim čudima zadaća producenta i dalje ostaje ista: da osmisli zvuk. To je ili u vama ili vam ni sto kompjutora ne može pomoći.

I upravo u tome je Alan Parsons i dalje nenadmašan.

Ludilo rata

Dok su radili glazbu za Zabriskie Point, Richard Wright je osmislio lijepu klavirsku temu, ali ju je redatelj Antonioni odbio, jer mu je zvučala previše tužno i melodično. "Tjera me da mislim na crkvu", sprdao se slavni redatelj. Tada su Floydi pravili potpuno drugačiju glazbu i ovo je stvarno bilo nešto potpuno nepristalo u njihovom opusu.

Dvije godine kasnije mijenjaju glazbeni smjer, a Roger Waters, čiji je otac poginuo u Drugom svjetskom ratu, odlučio je napisati antiratni tekst. Jedan od oblika ludila, možda i najgori, jest rat, koji započinje crno-bijelom podjelom svijeta na nas i njih. A uz to je umiješao i teme o građanskim pravima, rasizmu i nepružanju pomoći beskućniku.

Wright je pokazao iznimno razumijevanje harmonije inspirirane jazzom, a koristi i vrlo neobičnu i u onovremenoj rock glazbi jako rijetku molsko-dursku septimu ("and after all..."). Ova najduža pjesma na albumu jamči vam sedam minuta ugodne hipnoze. 

Tamna strana duše

Album završava s dvije pjesme koje su nekako tematski i glazbeno najčvršće međusobno povezane, iako je prva durska, a druga molska. Njih su Floydi i na nastupima izvodili u komadu. 

Pjesma Brain Damage zvuči gotovo kao scenarij za film strave u kojoj nam se primiče strano biće i onda uspijeva zavladati i našim umom ("There is someone in my head, but it's not me"). Ima tu i nekog autoreferiranja na promjenu glazbe ("if the band you're in start playing different tunes").

I ako niste shvatili odmah na početku, album se ne bavi Zemljinim prirodnim satelitom i njegovom stranom koju nikada ne vidimo, nego tamnom stranom ljudske psihe. Onim Mjesecom koji, kako veli završetak pjesme Eclipse, uspijeva zamračiti i samo Sunce.

I na završetku pjesme opet se vraća onaj ludi portir Gerry O'Driscoll, koji je definitivno trebao napraviti karijeru na radiju, sa zlokobnom porukom: "Nema tamne strane mjeseca, u stvari. Zapravo, sav je taman. Jedino što ga čini da izgleda svijetlim jest Sunce".

Kako bi se reklo, sva ona svijetla strana naše ličnosti zapravo je optička varka.

Neki stari klinci

Naravno da vam nisam iznio cijelu priču o ovom jedinstvenom albumu. Primjerice, da su mu prvo dali to ime, pa promijenili u Eclipse, kad su shvatili da su malo poznati Medicine Head izdali 1972. album Dark Side of the Moon. Srećom po Floyde, album je neslavno propao, pa su se, čiste duše i mirne savjesti, vratili izvornom imenu.

Uspjeh albuma Pink Floyda nije klasična priča o hitu, samo jedan tjedan proveli su na vrhu top liste. Radi se više o tome da je album među prvih 200 proveo gotovo osamsto tjedana, od 1973. pa sve do 1988.

Smjenjivale su se generacije i opet bi novi naraštaji našli u Floydima ono što su neki stari klinci prepoznali još davne 1973. godine. Vraćao se na top liste i u ovom stoljeću, kad jednog dana netko napravi jubilarno izdanje za 100. obljetnicu albuma možete biti sigurni da će se opet slušati.

A u međuvremenu je scenom prodefiliralo na stotine zvijezda i zvjezdica kojih se danas nitko ne sjeća, kao što ćemo veliki dio onoga što se danas sluša već sljedećeg ljeta potpuno zasluženo zaboraviti.

Bilo bi sada najpristalije da negdje nabavite pravu ploču ili makar CD, naravno, kvadrofonsko izdanje, da se zatvorite u sobu kako se to nekoć radilo, prigušite svjetlo i prepustite se 43-minutnoj magiji.

Ili, barem ovako: