Ovako su lopovi 1990. operirali po zagrebačkim dućanima: "Svi kradu, što ne bih i ja"
U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekst iz 1990. godine o kradljivcima u zagrebačkim trgovinama.
Siječanj 1990.: Strmoglavim padom standarda valjalo je očekivati promjenu socijalne strukture onih koji kradu, pa prema tome i onoga što se krade. Činjenice međutim govore sasvim suprotno, krade se doslovce sve, a najviše kozmetika i luksuzna roba...
Elegantno odjevena žena srednjih godina, s nonšalantno prebačenim balonerom preko ruke u kojoj je držala kišobran i oveću vrećicu sa slikom Trga Republike, a u drugoj ruci košaru s pet deka salame, jogurtom i kiflom, mirno je prilazila blagajni u "Slavijinoj" prodavaonici u Savskoj 153 (popularno "Saće").
Kad joj je blagajnica naplatila i ona se spremno i zadovoljno uputila k izlazu, prišao joj je poslovođa s još jednom radnicom i zamolio da pođe u njihov ured. Gospođa se malo zbunila, a kad su zatvorili vrata, sama je iz vreće izvadila troje muške "bokser" gaće, majicu i rupčiće, a iz kišobrana je ispala bočica "pino silvestre" i "chanel".
"Svi kradu pa zašto ne bih i ja..."
Na njezinu licu nije se osjetio ni jedan titraj. Odavala je dozu ponosa i samoironije. Više zbunjeni poslovođa od nje same, zabilježio je slučaj u posebnu teku za krađe, a ljepotica je sama počela pričati: "Svi kradu, pa zašto ne bih i ja. Muž mi za nekoliko dana ide u Libiju na posao pa ga moram opskrbiti za put."
Na upozorenje poslovođe da će pozvati miliciju i obavijestiti joj muža, reagirala je riječima: "Pa šta onda?"
Uznemirila se i razbjesnila do crvenila na upozorenje da će informirati njezine u radnoj organizaciji: "Nemojte, molim Vas! Ja sam tajnica direktora, kako bi reagirali?"
U obližnjoj građevinskoj firmi potvrdili su istinitost njezinih navoda. Usput je ispričala da joj je muž zaposlen u vojsci, a u Libiju ide obučavati njihove pilote. Mjesečna primanja bit će mu veća od 4000 dolara, plus terenske nadoknade.
"A imala je nakita na sebi vrjednijeg od pet tisuća", hladno je konstatirao poslovođa.
Strmoglavim padom standarda valjalo je očekivati promjenu socijalne strukture i artikala koji se kradu. Međutim, činjenice govore suprotno: krađa je sve više i više, krade se doslovce sve: čarape, posteljina, kava, mlijeko, čokolade, piće...
Popis krađa u svakom zagrebačkom dućanu zaista je impozantan. No, ipak se najviše krade kozmetika i druga luksuzna roba. Za neke prodavaonice teško je čak i pronaći poslovođu, jer se zbog velikog broja krađa nitko neće prihvatiti te dužnosti. Radi se uglavnom o dućanima na vrlo prometnim mjestima, gdje svaki dan ne dolaze stalne mušterije ili su pak dućani na više katova pa su i time krađe olakšane.
Ovdje, naravno, ne govorimo o klasičnom pojmu pljačke, nego o krađama na mnogo suptilniji način: ubacivanjem pojedinih artikala u vlastitu vrećicu, kišobran, pod jaknu ili drugdje pod skute.
Ima tu pojava i kleptomanije, ali je više prisutan psihološko socijalni moment "da smo nešto dobili za badava ili pak pokazali vlastitu umješnost i snalažljivost".
Za krađu se treba "srediti"
Prvi poslovođa kojem smo došli s "propusnicom" redakcije da možemo "krasti", objasnio nam je da se moramo "srediti". Značilo je to traper jaknu i hlače zamijeniti odijelom ili bar doći elegantno odjeveni, stvoriti kod trgovca dojam da imate novaca, uzeti "svoje", kupiti neku sitnicu i doviđenja.
"Sve koje smo ulovili u krađi izgledali su tako. Izuzev klinaca ili umirovljenika."
Učinilo nam se to vrlo ishitrena i neuvjerljiva procjena. Naše sumnje potkrijepio je poslovođa u susjednoj prodavaonici, govoreći:
"Ne može se uprti prstom u određen profil ljudi i zanimanja, no obično potječu iz višeg, bogatijeg društvenog sloja ili su umirovljenici. Krađe klinaca su gotovo zanemarive. Oni, ako uzimaju, to je uglavnom čokolada, bombon ili žvakaća guma. Penzići uzimaju praktične stvari: posteljinu, čarape, sapun, a ovi drugi luksuzne i skupe artikle."
Poslovođa treće prodavaonice koju smo posjetili pedantno je vodio zabilješke. Prošli mjesec registrirali su 18 krađa. Jedan umirovljenik je probao ukrasti posteljinu, triput je dolazio narkomanski par s očitom namjerom da ukrade nešto skupo, tri radnice, dvije klinke i tri studenta krali su svakodnevne sitnice, sapune, olovke, čokolade. Preostalih sedam bile su iz bogatijeg društva.
Ipak ne možemo i ne želimo stvarati uvjerenja kako je lopovluk navika i svijest određene društvene grupe ili ljudi sličnog zanimanja.
Poluprofesionalni kriminal u centru
U središtu grada situacija je drugačija. Osobito u prodavaonicama gdje se prodaje skuplja roba. Prisutan je poluprofesionalni kriminal. Krade uglavnom mlađi svijet i to skuplju tehničku robu, bijelu tehniku, aparate za kućanstvo, kožne jakne, balonere. Uvijek se radi vrlo suptilno, dok ima slučajeva drske i bezobrazne krađe.
"Dečki dođu na blagajnu, zatraže pet šteka 'Marlbora' i kad im blagajnica da cigarete, pobjegnu. Dok se mi snađemo ili pozovemo miliciju, oni su već daleko", informira nas poslovođa prodavaonice u Ilici.
Ipak, najsuptilnije su krađe gdje postoji sprega iznutra. Radi se to uglavnom kad je u prodavaonici gužva, kupac natrpa pune košare robe, a blagajnica mu naplati stotinjak tisuća. Zbog takve rabote dvije blagajnice zagrebačke Name otpuštene su s posla.
Ipak je, čini nam se i pokraj svih mogućnosti, rizik otkaza prevelik ulog da bi se trgovci upuštali u poslove takve vrste. Jedna od zanimljivijih i obimnijih krađa bila je protekli mjesec u nekoliko prodavaonica tehničke robe:
"Frajer je došao s kombijem preuzeti robu. Kroz tjedan dana iz te radne organizacije stiže nam teleks da taj drug više ne radi kod njih, a pečat i virmane je ukrao."
Za tjedan dana milicija je vratila robu.
Pitali smo kako se prodavaonice osiguravaju protiv krađe. Svi imaju faktor rizika koji, ovisno od toga je li klasična prodaja ili samoposluživanje, iznosi od 0.1 do 0.5 posto od prometa. Poslovođe inače ne vole pričati o tom riziku. Inače najviše se krade kad su u prodavaonicama velike gužve, a jesen i zima su doba godine kad su zbog garderobe krađe naglašene.
"Kad prelazim prag robne kuće, a pod kaputom nosim skupocjeni parfem, sapun ili grudnjak, doživljavam veličanstven osjećaj, nešto kao orgazam", izjavljuje šezdesetdvogodišnja Marija Rothe novinarki Bilda.
Ne znamo što doživljavaju naše Marije Rothe, no nesumnjivo je da je određena vrsta zadovoljstva prisutna.
Napisao: Marko Marković (Top, 1990.)
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati