MANI GOTOVAC preminula je na svoj 80. rođendan, a jedan od svojih posljednjih intervjua dala je prije nešto manje od mjesec dana za Hinu.

Progovorila je tad o svom posljednjem romanu "Rastanci", ali i o pisanju općenito.

Pisanje je, objasnila je tad, istraživanje, pokušaj otkrivanja nečega što je ranije bilo nepoznato u susretu s melankolijom svakodnevice i time se bavila i u svojem posljednjem romanu "Rastanci", u kojemu je na najneosobniji način pisala o ljubavi.

"Ja ne mislim da književnost ima terapeutski učinak, bar to nije ono što ja tražim u njoj. Za mene je pisanje uvijek otkrivanje nečega što mi je dotad bilo nepoznato. Dakle, istraživanje, a ne terapija, a na tom putu pojavljuju se stalno razni demoni. I sama sam jedan demon, ali i demoni su različiti", rekla je Gotovac.

Roman "Rastanci" njezina je deveta i posljednja knjiga, a opisana je kao potresna i beskompromisna priča o cjeloživotnoj ljubavi, koja se bavi najkompleksnijim i najsuptilnijim vezama među ljudima, koje nikad do kraja ne razumijemo, ali zbog kojih živimo.

"To je knjiga o rastancima u jednoj epohi na sve moguće načine", rekla je Gotovac. "Ne rastaju se samo muškarac i žena, rastajemo se u romanu i od onog što je Venecija stoljećima bila, za što je kriva turistička najezda koja je potpuno uništila taj grad; Gotovina prestaje biti heroj kojeg je izabrao narod i postaje heroj odbačen od politike; pokazuje se kako smo se rastali od Jadran filma koji je bio europski Hollywood, a sad je prazno dvorište s kantama i krepanim mačkama", dodala je.

Ta slika pokazuje u što se, u vrlo kratkom vremenu, pretvorilo naše društvo, a ti detalji su, kako je tad naglasila, namjerno stavljeni u drugi plan, u zagradu.

"U knjizi pišem o jednom vremenu kad je posvuda titrala umjetnost, bili smo puno optimističniji nego danas, to je ono što sam željela opisati. Dakle, moja namjera nije bila pisati samo o ljubavi nego i preko ljubavi, ali i preko cijelog niza stvari pokazati što se događa. Tu su opisane različite vrste rastanaka i mi se pitamo – pa, dobro, zašto. Zašto smo se od svega toga rastali, to je moje pitanje", pojasnila je tad autorica.

Životna ljubavna priča "Rastanaka" obuhvaća vremenski raspon od 1974. do 2018. godine, a njezini su glavni protagonisti Luz i Luv koji, kako je istaknula Gotovac, "u knjizi nisu postavljeni kao osobe od formata".

I najprosječnijim ljudima pripada pravo na kompleksnost života

"Ona je prosječna novinarka, a on prosječan slikar. A opet sam htjela prikazati da su osobe vrijedne pisanja, da su stvorili jedan kompleksan i zanimljiv svijet. Htjela bih da čitateljima budu zanimljivi. Htjela bih da ih progone kao što oni progone jedno drugo. Oni i njihovi problemi su meni vrlo bliski i ne mogu reći da sam ih se ovom knjigom riješila", rekla je Gotovac.

Jedna od namjera "Rastanaka" bila je i ta da pokaže "da su zagrade u životu ono što nas određuje; nešto što je na sporednom mjestu na kraju postaje najvažnije". "I mi se pitamo zašto smo napravili te gluposti i uništili naše živote. Luz i Luv su napravili gomilu gluposti kojima su uništili svoje živote", pojasnila je. 

"Rastanci" su opisani kao furiozno ispisana kronika jednog vremena, roman koji se čita u dahu, u kojemu autorica iznimnim spisateljskim umijećem uspijeva uhvatiti i prikazati i ono što se nikako ne može racionalno objasniti i raščlaniti. Atmosfera melankolične reminiscencije česta je emocija proza Mani Gotovac, a sama autorica ističe kako joj se čini da je melankolija temeljni ton odnosa njezinih protagonista, Luz i Luv, kao i zapravo svih ostalih njezinih knjiga.

Melankolija vas svaki dan pita što danas i zašto

"Sve je to puno kontradikcija. Pisanje je i vrsta melankolije, Shakespeare bi rekao da je melankolija bolest, ali meni se čini da je problem melankolije neusporedivo zanimljiviji i neusporedivo teži. Kad svako jutro otvorite prozor, melankolija vas pita što danas i zašto", rekla je Gotovac.

Mani Gotovac u svoju prozu uvijek je unosila dosta od svojeg bogatog životnog iskustva, zahvaćajući široko i duboko u društveno tkivo vremena koje opisuje. Tako i u "Rastancima" nastupaju brojne velike figure naše kulturne scene od sredine sedamdesetih do danas. 

"Puno je izmišljanja čak i kad pišem o stvarnim osobama, recimo kad pišem o Igoru i Slavici Mandić, oni su mi važni u romanu, to su stvarni ljudi, ali ni o kome nisam izmislila toliko stvari kao o njima, od one večere nadalje", pojasnila je.

Večera u stanu na petom katu bez lifta u zgradi na zagrebačkom Zrinjevcu jedna je od prvih scena romana. 

Istaknula je kako nije htjela da u knjizi nema stvarnih života uz koje je živjela jer joj se činilo da bi tada "izgubila tlo pod nogama".

"O tim sam ljudima razmišljala, poticali su me na razna pitanja, ali to je bilo samo polazište za konstruiranje romana. U mom slučaju tu se ne igra na komercijalizam. Meni je to bilo naprosto potrebno da napišem ovu knjigu. Da 'Rastanci' nisu vezani uz te brojne likove koji se u knjizi pojavljuju, ja bih se osjećala kao u zrakopraznom prostoru", pojasnila je.

Najnesretniji su oni koji ne znaju prepoznati ljubav

Knjigu je posvetila Seneki, svojem drugom suprugu Željku Senečiću, istaknutom filmskom scenografu, slikaru, piscu i redatelju koji je umro početkom 2018.

Sve su knjige Mani Gotovac pogonjene emocijama, a ljubav je bila njezina vječna opsesija. Suočavanje s plejadom emocija u ljubavi i odnosima s voljenim ljudima tema je koja se provlači na ovaj ili onaj način kroz sve njene knjige.

"Ljubav. Stanje ljubavi. Pritom, ova je knjiga sve osim ljubića. To je knjiga o mučenju dvoje ljudi, može li to biti ljubić? To je knjiga o jednom odnosu koji određuje cijeli život. Mnogo je ljudi koji nisu u stanju voljeti, koji ne prepoznaju boje ljubavi, koji su slijepi za to. Mislim da su to najnesretniji ljudi na svijetu. To su prazni ljudi kojima se zapravo nikad ništa nije dogodilo. Njima se zapravo ništa i ne može dogoditi", rekla je. 

I njezin književni alter ego već na samom početku "Rastanaka" jasno govori da joj je ljubav najvažnija. Zbog ljubavi zaboravila je živjeti. Mani je u razgovoru otkrila i bi li voljela da je u svojem životu nešto "odigrala" drugačije.

"Da sam odigrala drugačije, možda bih voljela da sam ih odigrala ovako. Kada bih to znala, ne bih pisala. Bilo je i tragičnih stvari, ali ni za čim ne žalim. Točno je da je ova knjiga jako osobna, ali nijedna moja knjiga nije bila ovako udaljena od mene kao ova", rekla je. 

"Ja ne znam tko je Mani Gotovac. Kad bih to znala, ne bi me uopće zanimala. I danas sam, međutim, znatiželjna kad razmišljam o njenim postupcima, demonima, aferama; i danas mi je zanimljivo zašto ovako, a ne onako; i danas mi je zanimljivo istraživati njene postupke. Kad bi mi sve bilo jasno, ne bih ni pisala", zaključila je.

Kritičarka, dramaturginja i teatrologinja Mani Gotovac rođena je u Splitu 1939. godine. Diplomirala je komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bila je prva intendantica u povijesti hrvatskog kazališta (HNK Split i HNK Rijeka). Objavila je dvije knjige teatroloških eseja "Tako prolazi Glorija" (1984.) i "Dubrovačke mišolovke" (1986.), autobiografske romane "Fališ mi. Prva knjiga: zima/proljeće" (2010.), "Fališ mi. Druga knjiga: jesen/ljeto" (2011.), "Fališ mi: u proljeću, u jeseni, u ljetu, u zimi" (2013. novo nadopunjeno izdanje), knjigu zapisa iz života i kazališta "Ma koji život, ma koji teatar" (2014.) te romane "Snebivaš me" (2015.) i "Ćutim te" (2017.).

Razgovarala: Gea Vlahović