Ovako je govorio Toma Zdravković: Nisam imao bogatog tatu, imao sam samo svoj glas
NA DANAŠNJI dan 1991. godine preminuo je legendarni glazbenik Toma Zdravković. Povodom 31. godišnjice njegove smrti u suradnji s Yugopapirom donosimo intervju s Tomom Zdravkovićem koji je nastao dvije godine prije nego što je pjevač preminuo.
Listopad 1989: Prepoznatljiva boja glasa, karakteristične manire melodije, tekst s naglašenom setom i mnogo, mnogo duše... Toma Zdravković!
Tomo, kakav vam je život?
Onakav, kakav mislim da treba biti. Bez detalja, jer bi onda svi znali kakav je... Običan sam čovjek, s mnogo prijatelja i ljubavi oko sebe. Ljubavi svake vrste, ljubavi što grije, razgaljuje, smiruje, ljubavi što zabrinjava... Običan sam čovjek, možda malo rastrzan... koji, na neki način, treba biti prisutan u kući, na estradi, na utakmicama Crvene zvezde, na pecanju. Ja sam čovjek koji je svuda i nigdje.
Pristalica ste filozofije duše, sveprožimajuće ljubavi.
Nema tu mnogo filozofije, osim ako život nije filozofija. A ta sveprožimajuća ljubav samo je najjednostavniji izraz da se objasne neke stvari. Da se ne komplicira i objašnjava zašto te netko voli i mrzi; zašto i otkud tvoje strasti, izljevi, ekscesi, zašto si to uradio ovako, a ne onako... što hoćeš od sebe i kuda ideš, zašto postojiš... Sve to pojednostavljujem i kažem da je sve to zbog ljubavi...
I, najednom, uhvatim se da sam na dobrom putu. Shvatim da muzika i pjesma iz mene ne mogu biti ni bolje ni gore nego što jesu; da moje ponašanje, i moj život, ne predstavljaju ni više ni manje nego mene...
Evo, narod me još zove kraljem narodne pjesme, a za neke sam odavno abdicirao, otišao i prepustio prijestolje... Drago mi je kad čujem: sve, ali Toma! Mogu oni gurati koga hoće, ali Toma! Nema nitko Tomine duše...
Eto vam te sveprožimajuće ljubavi! Tad se naježim, popijem. To ubija i hrani, uzdiže i raspamećuje. Toliko hvale i ljubavi, a ja samo - pjevam. Oni zaslužuju da nikad ne prestanem.
Na rubu smrti
Tomo, kakav ste Vi zapravo čovjek?
Rekoh već da sam sasvim običan čovjek. Ili, još bolje: da sam pravo seljačko dijete. Ili, najbolje: da sam dijete narodne muzike. Što znači: da sam isti kao i svi ostali, da mislim slično kao i svi ostali. Najjednostavnije rečeno: ja sam tipičan Jugoslaven iz generacije koja je rođena između 1940. i 1945. Stjecajem okolnosti bavim se glazbom, pjevanjem, ali nastojim da me to ne udalji od onih kojima, srcem i dušom, pripadam. A to su, sociološkim terminima izraženo, pripadnici radničke klase.
Narodnjaci su, doduše, oduvijek bili kontrakulturan pokret. Nešto je, međutim, ipak vrijedno ostalo - sklonost prema svojoj genetskoj pripadnosti, naklonost miru, vjera u ljubav. I više od svega, alternativan odnos prema vrijednostima. Biti alternativan, dakle, imati razumijevanja za utvrđen sistem vrijednosti a - u isto vrijeme - kršiti neke od njih, to je ono što je u meni ostalo iz dobrih, starih šezdesetih. Drugim riječima, ako bih trebao sebe predstaviti, možda bih morao reći: ja sam običan alternativan čovjek.
Samo "to"?
Pa, možda samo to... mada svaki dan saznajem nešto novo o sebi. U vrijeme kad sam bio teško bolestan, kad sam bio na rubu smrti, shvatio sam da je život - ipak - najdragocjeniji. Kao što je istina da su književna groblja puna bestselera, tako bi se moglo reći da na pjevačkom otpadu leže mnoge bivše zvijezde. Naša je slava kao i mladost - kad jednom prođe, nikad se više ne vraća. Jedan pisac, ili slikar, može se nadati slavi i poslije svoje smrti, ako njegovo djelo bude obasjano nekom novom svjetlošću, pjevačka zvezda - ne.
Što Toma, još uvijek, voli?
Toma i dalje voli stvari koje je i nekad volio. Voli dim kafane. Voli dobru pjesmu. Voli dobro društvo. Voli sve ono što čovjeka čini čovjekom.
Godine su učinile svoje. Nešto se, pretpostavljam, i promijenilo?
Naravno. Sve u svoje vrijeme. Toma se nekad zaljubljivao, a sad peca ribe na Dunavu.
Vaše pjesme su nabijene emocijama; nekom, u čovjeku, neuništivom nostalgijom.
Jesu, i za to postoje objektivni razlozi. Rođen sam i odrastao u vremenu koje je sa sobom nosilo mnogo nedaća, ali sam rastao s nadom da će biti bolje. Nikad se nisam predavao. Počeo sam pjevati daleke 1957. godine. Te godine samo se naslućivalo neko "bolje sutra". Živio sam u nadi da ću nešto zapaženo postići u narodnoj muzici, da će moje ime ostati zabilježeno. Muziku ni tada, a ni kasnije, nisam shvatio kao mogućnost da se obogatim. Muziku sam nosio negdje u sebi, u dubini svoje duše.
Rekli ste da ste radničko dijete. Dakle, potječete iz siromašne obitelji. Je li to bio još jedan motiv više da uspijete?
Svakako. Još kao dijete osjetio sam da posjedujem neku izuzetnu vrijednost. Ta vrijednost bila je moja pjesma, odnosno - moj glas. Nisam imao bogatog tatu, a ni rođaka na položaju, imao sam taj svoj glas i ništa više. Sjećam se da mi je neki Ignjat, direktor škole u mom selu, govorio: "Ma lako ćeš ti, Tomice, proći u životu. Uzmi jedno 'harmoniče' u ruku i pravac kafana."
Jeste li i tada, kao dijete, vjerovali u taj svoj glas?
Jesam, naravno. Mada je i tad bilo konkurencije, naravno lojalne. Glavni konkurent bio mi je Luta Ciganin. Sjećam se, Luta i ja zakažemo dvoboj u centru sela. Okupe se seljani, a mi pjevamo. Odmah, na licu mjesta, proglašava se pobjednik. Seljani glasaju, daju ocjene. Pa, kad pobijedim Lutu Ciganina - tko je ko ja! Ali, najveća muka bila je što nisam znao kako se, zapravo, postaje pjevač. Istina, znao sam da izaći na seljački drum i zapjevati ne znači i postati pjevač.
Pa, kako ste onda postali pjevač?
Teškom mukom. Imao sam petnaest godina kad sam obigravao oko kafane u selu i molio boga da me netko pozove unutra da otpjevam bar jednu pjesmu. Dešavalo mi se da, i po sedam dana, sjedim ispred kafane a da me nitko ne pozove. Kasnije sam se ohrabrio pa sam ulazio sam i čekao fajront - da ponešto otpjevam. To je to što je bilo u meni. Ta ogromna ljubav prema pjesmi. Poslije je bilo mnogo uspjeha u ovom mom poslu, ali nikad nisam bio tako beskrajno sretan kao tih godina kad sam, u toj seljačkoj krčmi i u tom neprikladnom ambijentu, slušao raslojavanje svog glasa.
Moj rad nije akademski rad
Jesu li postojale tako krizne situacije da ste razmišljali i o predaji?
Ne, nikada, jer su me muka i siromaštvo natjerali da o muzici ozbiljno razmišljam. Nisam imao izbora. Školu nisam završio. Bogate roditelje - nisam imao. Dakle, nije bilo izbora. Ili kafana ili ulica. Priznat ćete, u kafani je ipak - ljepše. I toplije...
Biti kafanski pjevač šezdesetih godina nije isto što i biti kafanski pjevač osamdesetih godina, zar ne?
Svakako. Biti kafanski pjevač, u vrijeme moje mladosti, podrazumijevalo je da morate biti muzički dobro potkovani. Podrazumijevalo se da imate određeni nivo kao zabavljač, da pjevate različite žanrove, riječju - da budete kompletan zabavljač, ali zabavljač na nivou. Imao sam sreću da su svi muzičari oko mene bili ozbiljni muzičari - muzičari koji su svirali i slušali ozbiljnu muziku, i od njih sam stvarno mnogo naučio.
Taj moj "kafanski hod" po mukama trajao je desetak godina. To je jedan strašno dug period i prirodno je što se današnji mladi pjevači ne školuju na isti način. Rampe se dižu, ali samo prema estradi.
A Vaša karijera, ovakva kakva jest, je li plod dugog i mukotrpnog rada?
Nisam siguran. Točno je da, iza svega što sam ispjevao, stoji nekakav uloženi rad. Taj moj posao dio je jednog strahovitog života, dio jednog teškog radnog vijeka. Međutim, muzika je oduvijek bila moja opsesija, pa mi vjerojatno zato taj rad i ne pada teško. Međutim, studiozan rad prema muzici zahtijeva daleko više vremena.
Postoje pametni, obrazovani ljudi koji se bave muzikom i koji jedno muzičko djelo stvaraju desetak godina. E, to je već nešto! Ali moj rad nije takav rad. Moj rad nije akademski rad. Ja sam samo, u svojim mogućnostima, učinio onoliko koliko sam mogao, a to nije baš bog zna što.
Želim trajati
Vi kao da nemate baš neko visoko mišljenje o svojim pjesmama. Moram priznati - čudno.
Objektivno, to vas ne bi trebalo čuditi. Rad na muzici je samo onaj rad kad sjedneš za klavir i stvaraš nekoliko godina. To je taj akademski, ozbiljan rad. A ja?! Ja sam pjevao po barovima, kafanama, kasnije na koncertima, ali to je to. Za mene su kafane dragocjenije iskustvo od nemaštovite estrade gdje se pokloniš, otpjevaš i odeš. Kafane imaju dušu. One su moje pjesme, i moji fakulteti.
Djelujete mi nestvarno skromno, bar kad ocjenjujete svoj rad.
To je to i to je tako, vjerujte mi.
Točno je da niste stvorili nijedno "klasično djelo", ali ste zato komponirali bezbroj divnih pjesama koje su se slušale i koje će se slušati. U Vašim pjesmama, za koje smo već rekli da su nabijene emocijama, ljudi su pronašli dio sebe, dio svog života ili bar isječak iz svog života. Vaše pjesme ih uzbuđuju, podsjećaju na neke davne zaboravljene ljubavi. Vi to znate, zar ne?
Da, možda bolje i od Vas jer se družim s tim ljudima i, naravno, bio bih lažno skroman ako bih rekao da me to ostavlja ravnodušnim, da mi ne prija.
Je li točno da su sve Vaše pjesme i autobiografske?
Najčešće jesu. Motivi se traže u sudbini, u životu. Nikad se, naravno, u doslovnom smislu ne prepriča događaj, ali je poanta - da nijedna moja pjesma nije iskonstruirana u nekakvoj muzičkoj radionici. One su zaista žive, one su zaista dijelovi mog života. One su stvarne. Opipljive. One su se izdogađale.
Vi nikad niste pripadali onoj vrsti pjevača oko kojih se stvarala fama. Nije čak bilo ni euforične atmosfere, ali ste uvijek bili tu negdje... u blizini. Jesu li Vaše pjesme spriječile da Vas zaboravimo i onda kad ste živjeli daleko od kuće?
Točno je da nikad nisam bio popularan u tom nekom "fan" smislu, što mi je posebno drago jer nikad nisam ni razmišljao o toj slavi kao mom nekakvom životnom maksimumu. Ja sam polako živio i polako stvarao. Nikad nisam maštao o slavi koja će me primorati da se stalno smijem s TV ekrana, da se uvijek nanovo dokazujem preko novina: naprotiv! Ja sam samo želio trajati.
Tomu vole iako se "napije kao zvijer"
Imajući Vaše iskustvo u vidu, mislite li da organizirano pravljenje "zvijezde" osigurava i dužinu vijeka trajanja?
Takvi pjevači, najčešće, nespremni ulete u posao i pošteno se ugruvaju. Najgore je od svega to što i oni pomisle da su to što reklamna mašinerija pokušava dokazati - da su pjevači zvijezde. A, vjerujte mi, na ovom estradnom nebu - strašno je malo zvijezda.
Zvijezda, prije svega, mora biti izgrađena ličnost. Zvijezda mora imati svoj stav o poslu, dakle o muzici. Zvijezda se mora i voljeti, bez rezerve. Ništa lažno. Ništa šljokice i neonska svjetla. Biti zvijezda znači, kad se kaže: "Toma se napio kao zvijer", a Tomu opet vole. Dakle, Toma im je blizak - to je prava stvar.
I to što ste boem samo je još jedan kat više u zidanju kamena temeljca vaše popularnosti?
Da, to mi dođe kao neka kvaliteta. (Smijeh)
Ljudi se identificiraju s Vama jer ste im bliski i po načinu života.
Naravno. Sve počinje i sve završava u kafani.
Razgovarala: Olivera P. Miletović (Ćao, 1989.)
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati