SVIJETOM je odjeknula vijest o Ivao Hakamati, Japancu koji je oslobođen svih optužbi nakon što je čekao smrtnu kaznu skoro pola stoljeća.

Sirotog Hakamatu, nekadašnjeg profesionalnog boksača, optužili su za četverostruko ubojstvo svog šefa, njegove supruge i njihove djece još davne 1968. godine. Cijelo vrijeme tvrdio je da je policija lažirala dokaze, a jedan od sudaca koji je smatrao da je Hakamata nevin dao je ostavku pola godine nakon izricanja presude.

Bivšeg boksača i već dementnog starca pustili su iz zatvora 2014. nakon ponovnog suđenja, a sada je konačno oslobođen svih optužbi. Njegova priča podsjeća na onu Rubina Cartera zvanog Hurricane, američkog kolege u ringu koji je nevin odgulio skoro 20 godina - također zbog ubojstava koja nije počinio.

Neobično okrutan način

Kao jedan od razloga za puštanje Hakamate prije deset godina bilo je navedeno i njegovo narušeno mentalno stanje, što nije neočekivano nakon toliko godina u samici. Ipak, postoji još jedan faktor koji ga je mogao gurnuti preko ruba - smrtna kazna u Japanu organizirana je na neobično okrutan način.

Za početak, Japan je jedna od rijetkih zemalja razvijenog svijeta koje uopće prakticiraju smrtnu kaznu. Puno država ukinulo ju je u drugoj polovini 20. stoljeća, a u Europi se zadržala još samo u Bjelorusiji. Na području Hrvatske zadnji je bio streljan Dušan Kosić za ubojstvo obitelji 1987., a nakon proglašenja neovisnosti i ta vrsta kazne je ukinuta Ustavom.

Što se tiče Japana, sve je ostalo kao nekad - pa i način izvršenja. Za razliku od električne stolice ili smrtonosne injekcije koje se koriste u SAD-u, u Zemlji Izlazećeg Sunca zatvorenike se ubija vješanjem.

Prije izvršenja zatvorenici budu smješteni u posebne ustanove, u kojima su uvjeti puno stroži nego u običnim zatvorima - dane provode u malim tamnicama od oko pet kvadrata bez grijanja. Spavaju na strunjačama, a imaju i umivaonik, WC, stolić i policu, sa zaobljenim rubovima kako ne bi sami izvršili kaznu prije vremena.

Smrt čekaju u samici, gdje ne smiju raditi ništa

Osuđenici ne smiju komunicirati jedni s drugima. Za razliku od "običnih" zatvorenika koji se mogu nadati slobodi, oni koji čekaju smrt nemaju pravo na televizor, a smiju imati samo tri knjige. Dan im počinje u 7 ujutro, a svjetla se prigušuju u 9 navečer, ali nikad ih ne gase potpuno.

U ćelijama će kriminalci provesti najveći dio svog preostalog života - smiju izaći kako bi se otuširali dva do tri puta tjedno i dva puta tjedno imaju pola sata za vježbanje.

Osim toga, ne smiju raditi ništa. Zabranjeno im je govoriti, proizvoditi bilo kakav zvuk, pa i hodati po ćeliji ili gledati oko sebe. Moraju mirno sjediti cijeli dan ili dok im stražar ne kaže drugačije. Kontakt s vanjskim svijetom imaju samo u posjetama jednom tjedno ili slanjem pisama koja se pregledavaju. Smiju slušati radio, ali ne i sami birati stanicu.

Vjerojatno najgori dio robijanja je neizvjesnost - za razliku od SAD-a, nitko ne zna kad će biti smaknut. Iako bi od osuđujuće presude do vješanja trebalo proći najviše šest mjeseci, u praksi neki (kao i Hakamata) čekaju svoju smrt desetljećima. Za vješanje doznaju samo sat-dva prije termina.

Dan izvršenja

Na dan izvršenja običaj je da se zatvorenika odvede u prostoriju za molitve. Tamo može pojesti nešto i zapaliti cigaretu, nakon čega ide u drugu, manju prostoriju - bilo s kipićem Bude ili raspelom za kršćane. Običaj je da tamo, ironično, nadzornik pročita službenu naredbu za smaknuće.

Na kraju se osuđenika s kapuljačom na glavi vodi do vješala, a trojica nadzornika stišću gumbe, od kojih jedan otvara vrata ispod zatvorenikovih nogu. Ovaj je mehanizam čest i kod drugih metoda smrtne kazne - na kraju nitko ne zna tko je od trojice nadzornika zapravo izvršio ubojstvo.

Za smaknuće obitelj doznaje tek nakon što se već dogodilo, a imena ubijenih postala su javno dostupna tek 2007. - Japanci su prilično tajnoviti oko cijelog procesa, pa nije rijetkost ni da se u slučaju većeg medijskog interesa pepeo zadrži u državnim institucijama.

Budući da se smrtna kazna dodjeljuje samo onima koji su napravili uistinu strašne stvari, u Japanu je podržava oko 80% ljudi. Ipak, nakon tragičnog slučaja Ivao Hakamate ponovno se pokrenula rasprava o (ne)humanosti prakse. Prema podacima iz 2021., 107 japanskih zatvorenika čekalo je smrtnu presudu.