"LET 3 i Severina žive vječno", izjavio nam je Mrle, basist i jedan od osnivača riječkih provokatora, njihovu najnoviju performersku podjebanciju, dok su se u backstageu šminkali, oblačili u crvene halje i namještali crne vlasulje.

Mrle, Prlja i oni koji se smiju njihovim beskrajno duhovitim ispadima, ne znaju da su puno bolju diverziju nagrade, ni krivi ni dužni izveli Nebojša i braća iz Zlatne jabuke. Koliko je hrvatskim medijima stalo do onog što se u dvorani događa, najbolje svjedoči stampedo fotografa i snimatelja iz dvorane na ulaz radi desetominutnog nastupa romske rastrubljene družine iz južne Srbije. 

Objektivima je mnogo zanimljivije kako mali Vladimir praši trubu iako mu je tek deset godina, nego kako članovi Leut Magnetica teatralno padaju sa stolica po spoznaji da su dobili nagradu za najbolji album klupske glazbe.

Ponavljanje fora nije ništa novo kada je LET 3 u pitanju, ali bar je bilo neke pravde u tome kad je Blue Suede Kitscho Slabinac predao nagradu za njabolji rock album muzi banda, Martini Vrbos, koja je kipić primila u severinskom  izdanju, izrugujući se štiklarošici. Ili su nas možda veliki meštri manipulacije ostavili u krivom uvjerenju, jer ustvari drže štangu Sevi, pa čak i statiraju u njenim spotovima?

Središnju večer manifestacije, osim spomenute travestije, obilježio je incident sa romskim puhačkim orkestrom Nebojše Ivanovića, koji je svoj obol proslavi Porina dao raspaljujući  standarde romske glazbe neposredno pred ulazom u dvoranu. Vladajući osječki dvojac Đapić i Glavaš prije dva mjeseca nije dozvolio folk manifestaciju u gradskoj sportskoj dvorani, pod izlikom kako takvoj glazbi nema mjesta u Osijeku, ali su sada zato bili počašćeni gostovanjem eminentnog ciganskog orkestra iz Srbije.

Ljubo Stipišić, koji je netom dobio Porina za životno djelo zbog posebnog doprinosa vrednovanju narodne glazbe u hrvatskoj kulturi, cinično je tumačio doprinos Surduličana dodjeli nacionalne diskografske nagrade: "Mislio sam da su i oni nominirani za koju nagradu". Njegov sin Zlatan, poznatiji kao Gibonni, kroz smijeh nam je, uz primjetnu dozu diplomacije dodao kako "misli da dosta dobro sviraju", dok je na par metara od šjor Ljube i barba Đibe, egzaltirani Tony Cetinski izbuljenih očiju skakutao oko ciganskog orkestra, ljepio im banke na čelo i turao stotice u trube.

Nema tih stotica koje bi utješile Natali Dizdar, jer Erykah Badu iz Sukošana vraća se praznih ruku iz Slavonije. Nakon što je došla na Porin sa osam nominacija, ostala je bez ijedne troglave statue, a najbolniji je gubitak u kategoriji za najbolju žensku vokalnu izvedbu, gdje je u konkurenciji mame, kćeri i bake, pobjedu ispred Gabi i Natali, odnijela Tamara Obrovac.

Vrh kompromiterstva i kompenzacijskog tituliranja dosegnut je nagradom Oliveru za album godine. Prosječni "Vridilo je" zasigurno je "album", ali "album godine" teško. Ali ne može se ni Olivera bez dostojne poputbine ispratiti put pariške Olimpie, gdje ga očekuje veliki koncert.

Dodjelu nacionalne diskografske nagrade, a naročito popratne događaje, kao i koncerte koji prethode finalnoj večeri, trebalo bi održavati u manjoj sredini, u gradu koji bi tih nekoliko dana živio s mnifestacijom, jer koliko god Slavonci bili srdačni, u Osijeku se nije osjećalo da se tu odvija "Glazbeni spektakl", kako je događaj krstio Gaj Antonije Đapić, kada je igre proglasio otvorenima.

Za porinuće porinovskog ugođaja i pozitivne euforije, potrebno je dan-dva prije događaja prirediti par koncerata s najvećim imenima različitih glazbenih žanrova na nekolliko lokacija u gradu, kako bi događaj dobio na dinamičnosti, istovremeno ne gubeći ništa od kvalitete. Nažalost, u Osijeku nismo vidjeli ništa od navedenog.

Zvonko Alač
Foto: Dragan Predojević