KORONAVIRUS je trenutno top tema, a iz dana u dan vlade diljem svijeta čine sve više kako bi zaustavile širenje virusa.

Kinezi imaju vjerojatno najstrože mjere koje uključuju i zabrane izlaženja iz domova i nadzor stanovnika. Kanada je u zračnim lukama uvela strogu provjeru putnika iz Irana i Kine. Italija je epicentar europske borbe protiv virusa, a prisiljena je i tražiti pomoć Europske unije jer bolnice nemaju dovoljno resursa kako bi pomogle sve većem broju pacijenata.

Ono što je svim zemljama zajedničko jest da su bogati u najboljoj poziciji da izbjegnu virus i pripreme se za njegovo širenje.

Neki čak kažu da je pogrešno reći da su oni slabijeg zdravlja i stariji najugroženiji, već da smrtnost ovisi o klasi ili čak rasi jer sve više mrtvih ima upravo u siromašnim četvrtima.

"Živimo u kapitalističkom sustavu koji je prilagođen potrebama najbogatijih jedan posto, a što ste niže na toj ljestvici to je gore za vas", govori profesor Blake Poland sa sveučilišta Toronto. Naravno, to će potvrditi i "mali ljudi" koji su često na Twitteru pisali da ne mogu otići na bolovanje jer im posao to ne dopušta ili pak jedva spajaju kraj s krajem pa ne mogu pratiti savjete pojedinih vlada koje su građanima sugerirale da se opskrbe hranom u slučaju većeg širenja bolesti.

Siromašni su izloženiji bolesti 

U SAD-u i Kanadi postoje velike razlike u zakonskoj regulaciji bolovanja od države do države ili provincije do provincije, a odluka je često prepuštena poslodavcima. Slično je i u Velikoj Britaniji gdje je jedan lanac pubova odlučio da će koronavirus tretirati kao svaku drugu bolest pa će prva tri dana bolovanja biti plaćena, dok se odluka da se osoba izolira i tako zaštiti smatra povodom za neplaćeni dopust.

Isto tako, siromašni su izloženiji bolesti jer rade na poslovima ili  žive u mjestima koja su prenapučena.

"Za mnoge marginalizirane skupine to je dvostruka opasnost. Svima je jasno da će se bolest širiti brže ako na jednom mjestu živi previše ljudi", govori Poland i dodaje da to nije slučaj s bogatijim građanima koji se lakše mogu izolirati. Nadalje, ljudi koji rade više poslova nemaju vremena opskrbiti se hranom čak ni ako su financijski sposobni to učiniti.

Potrebna je promjena samog sustava kako bi se izjednačile ove razlike među klasama jer se radi o pitanju moći. Slabije plaćeni radnici nemaju moć pa trebaju udružiti snage s političarima i aktivistima koji se, u njihovo ime, bore za veća prava.