OBRATIMO li pažnju na žanr dječjih filmova koji su se u proteklih nekoliko godina pojavili na velikim platnima, nije teško zaključiti da je spomenuti žanr doživio svojevrsni preporod jer velik dio kino hitova usmjerenih na mlađe gledatelje pretvorio se u pomaknutu zabavu u kojoj podjednako uživaju i djeca i odrasli, ali i potpuni čudaci s ukusom za bizarno.

Pixarovi crtići već dugi niz godina podjednako oduševljavaju i djecu i odrasle, ali i dalje ostaju u "normalnim" okvirima. Serijal o Harryju Potteru vremenom se transformirao u franšizu čija je publika daleko starija od one očekivane. To ne znači da se i dalje ne radi o filmu za djecu, ali i kritičari i publika pristupaju mu na jedan ozbiljniji način jer očito je da se više ne radi o istom filmu od prije devet godina. Ozbiljan ili ne, i dalje gledamo film o maloljetnom čarobnjaku koji maše čarobnim štapićem i jaše na metli.

Slična se stvar događa sa svakim novim filmom o super junacima koji su se u nekoliko posljednjih godina "uozbiljili", a naglasak se počeo stavljati na psihološki profil maskiranih heroja koji su se iz jednodimenzionalnih razbijača pretvorili u slojevite likove o kojima se ozbiljno raspravlja. Ne treba smetnuti s uma da i dalje govorimo o Batmanu, Spidermanu i Iron Manu, a čak i ako stvorite legitiman lik koji funkcionira i kod nešto zahtjevnije publike, ostaje činjenica da takvi filmovi u prvom redu moraju biti zabava za široke mase.  Trenutak u kojem takav tip filma počinjete shvaćati ozbiljnije od onog što jest, trenutak je u kojem ćete potencijalno uspješnu franšizu pretvoriti u dosadnjikavo filozofiranje likova koji puno pričaju, a malo se tuku.

To se dogodilo s uprizorenjem Millerovih "Watchmena", a i novi Batman najviše je gubio u trenucima kada su glavni junaci ulazili u nepotrebne tirade bez nekog jasnog cilja.

Wes Anderson (The Royal Tennenbaums, Darjeeling limited, Rushmore), Tim Burton (Sleepy Hollow, Big Fish, Sweeney Todd) i Spike Jonze (Adaptacija, Biti John Malkovich), svi redom "ozbiljni" redatelji, ove su se godine odlučili snimiti obiteljske filmove. Anderson se odlučio za Roald Dahlov "Fantastic Mr. Fox", Jonze za Sendakov "Where the wild things are", a Burton za Carrollovu "Alisu u zemlji čudesa" .

Nakon što pogledate trailere za sva tri filma, bit će vam jasno da je nastupilo neko drugo vrijeme i da filmovi za djecu više ne izgledaju kao prije. Riječ je o iznimno talentiranim redateljima koji će bez ikakve sumnje iznjedriti kvalitetne filmove koje ćemo gledati s užitkom, ali pitanje je koliko su ti filmovi bliski onima kojima su u prvom redu namijenjeni. Anderson se u svom uratku pozabavio likovima koji propituju prirodu onoga što jesu i koliko god to bilo zanimljivo starijoj publici, postoji velika mogućnost da će osnovna premisa proletjeti ispod radara mlađih gledatelja. Iako je Burtonov stil oduvijek balansirao između bajkovitog i zastrašujućeg, njegova je Alisa prevagnula na horor stranu i više djeluje kao verzija American McGeea koji je prije devet godina izbacio svoju viziju popularnog predloška u poremećenoj, ali genijalnoj video igri koja je stekla brojne fanove. Spike Jonze izazvao je dvojake reakcije nakon što je na nedavno održanom Comic-Conu prikazao prve kadrove svog novog filma.

Bilo kako bilo, dječji filmovi ove će sezone postati daleko manje nevini i lepršavi, a kino dvorane mogle bi biti prepune publike koju ne očekujete na ovakvim projekcijama. S druge strane, djecu ne treba podcjenjivati i pretpostavljati da će uživati samo u cvjetnim livadama, dugama, leptirima i medvjedićima, a i vrijeme je da se dječjem filmu pristupi na malo drugačiji način jer ipak više nismo u pedesetima i najčešće je potrebno više od prijateljstva psa i dječaka da film profunkcionira.

Fantastična "Coralina" Henryka Selicka koja je po mišljenju mnogih zaslužila kultni status, pokazala je zanimljiv smjer kretanja animiranih filmova ali poslije svega ipak ostaje visjeti zraku je li riječ o filmovima u kojima ćete više uživati vi ili vaša djeca. 

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje