SUDEĆI prema reakcijama u medijima, ovogodišnja Dora kao da se ne održava.

Kako vrijeme odmiče, sve se više čini kao da smo propustili priliku da napravimo jedinu potencijalno zanimljivu stvar i bojkotiramo natjecanje. Budući da se to nije dogodilo, dobili smo priliku poslušati natjecateljske pjesme i... ništa. Doslovno se nije dogodilo ništa i uz vrlo kratkotrajnu priču oko toga tko bi bili mogući favoriti, cijela se priča brzinski ugasila jer su ljudi kolektivno odlučili da im se ove godine jednostavno ne da raspravljati o ovoj temi.

Nema akcije na društvenim mrežama, niti jedan natjecatelj nije potaknuo lavinu reakcija ili pozitivnih/negativnih komentara, nema skandala, nitko nije graknuo da je prevaren i da su njihov "siguran hit" zanijekali u konačnom izboru, nema omiljene pjesme, nema rano pokrenute medijske kampanje nekog od izvođača, nema čak ni omražene pjesme. Dora doslovno kao da se ne događa ni za koga osim za izvođače i šačicu jedva zainteresiranih novinara.

I u redu, većina ljudi još nije ni prošla kroz izabrane pjesme i možda zaista čekaju da Dora počne kako bi navijali za svoje favorite, ali čini se da ove godine nismo u eurovizijskom raspoloženju.

No, koji bi mogli biti razlozi ove doraško-eurovizijske apatije?

Niti volimo, niti mrzimo, niti nas je briga

Za početak, odličnu seriju koju su prethodnih godina započeli Let 3 i Baby Lasagna, naprasno je prekinuo Marko Bošnjak koji se veći dio vremena durio na državu i medije nego što je promovirao pjesmu ili stvarao bilo kakav osjećaj euforije oko onoga što radi.

A nakon što je podbacio i ispao u polufinalu, vratio je stare hrvatske eurovizijske traume i defetizam. I daleko od toga da je pjesma bila izrazito loša. Zaista nije. Problem je bio samo to da izvođač jednostavno nije bio simpatičan, ne samo domaćoj već i tamošnjoj publici.

No, barem smo imali nekog koga aktivno ne volimo.

Ove godine nemamo ni to. Barem ne još. Imamo golemu količinu balada koje objektivno mogu biti čak i dobre pjesme, ali ih malo tko zna jer rijetki su ih poslušali do kraja. Tim više jer balade prepune općih baladnih mjesta uz spotove koji su toliko predvidivi da možete staviti novac na to da ćete vidjeti barem jednu od sljedećih pizdarija:

• patetična stiskanja šake pod naletom prevelikih emocija
• kontrolirani spazam tijekom pokušaja (pre)ambicioznih vokalnih akrobacija 
• besciljno hodanje uz more, rijeku ili kroz šumu jer... traženje
• stajanje na vjetrometini (livada, vrh zgrade, litica)
• ležanje na podu uz povremeni pogled u kameru i izlazak iz fokusa
• naslanjanje na zid raširenih ruku
• nošenje dugog kaputa ili balonera koji su službene uniforme emotivnog samca i pjesnika 
• čeznutljivi pogledi u daljinu jer... tugovanje, reminiscencija i pretresanje minulih događa 
• onaj moment kad pjevate pa, gledajući znakovito u kameru, pridignete ruku kao da namjeravate stisnuti nisko pozicioniranu sisu

Takve pjesme u 99 % situacija podbacuju bez epskog scenskog nastupa. Scenskog nastupa koji mi imamo i za koji para imamo ravno nikad.

Alternativni izvođači Doru mahom koriste da proguraju singl i provedu neko vrijeme u medijima koje zanimaju gotovo ekskluzivno Thompson ili tko god puni Arenu više dana zaredom. I to je sasvim legitiman potez za te izvođače, ali to ne stvara hype već samo suvišna pitanja na koja odgovori nikada nisu zanimljivi.

Od ovih bržih ili klasično eurovizijskih imamo tek rijetke bljeskove "Eurosong friendly" pjesama koje možda imaju potencijal, ali ne i posebno zanimljivu priču. Barem nitko s njom još nije izašao niti je krenuo agresivnije promicati je.

Ne zaboravite, ljudima treba taj dio paketa. Uz pjesmu morate imati nešto jer ako niste vizualno zanimljiv izvođač ili bend, treba vam priča. Neka pjesma bude intenzivno protiv nečeg, za nešto, neka priziva Sotonu ili promiče analni seks.

Ne mora biti apsolutno ništa pametno jer svi znamo da su poruke u pjesmama za Eurosong sranje i/ili preseravanje, ali morate imati nešto. I pritom ne smije biti ljubavna tematika jer za to stvarno nikog nije briga. A ako već nemamo ništa od toga, izvođač mora biti kontroverzan.

Da ima nešto što će razljutiti najmanje jednu od bitnih skupina s medijskog hranidbenog lanca kao što je ekipa koja ne prati Eurosong, ali su misteriozno uvijek u komentarima ispod tih vijesti, vjernici, ateisti, ustaše ili partizani.

Ponovno, ništa.

Čak i pjesme koje imaju uvjerljivo najviše pregleda nemaju fanove koji su istinski nabrijani. Da njihov favorit izvisi vjerojatno bi slegnuli ramenima i u najboljem slučaju ostavili komentar: "Šteta". Možda djelomično možemo okriviti i rukomet jer je oduzeo kompletnu energiju koju na nacionalnoj razini imamo rezerviranu za događaje niskog stupnja euforije.

I nećemo ni uključiti "tko su ovi ljudi?" faktor jer Hrvati ga u komentarima imaju vezano za bilo kojeg izvođača kojeg ne znaju. A to su gotovo svi izvođači zato što glazbu prate isključivo u mainstream medijima.

Mladi vole samo tri stvari

Osim toga, pjesme su premijerno predstavljene na radiju. Radiju. Drugom programu HR-a. Programu koji slušate samo ako ste nekim slučajem ostali zarobljeni... u zgradi u kojoj se nalazi Hrvatski radio.

I premda su se istovremeno objavile na svim mrežama Dore, netko je zaključio da bi u 2026. bilo dobro najaviti premijeru pjesama s naglaskom na Drugom programu HR-a i emisiji Svijet diskografije.

Logično jer ovu vojsku mladih izvođača jednostavno morate predstaviti na platformi koju mladi masovno obožavaju i svakodnevno posjećuju. A znate da današnja mladež voli samo tri stvari: TikTok, 67 meme i Svijet diskografije na Drugom programu Hrvatskog radija. 

No, očito je da nikog nije briga. Čak ni HRT ne najavljuje neku spektakularnu večer. Imate osjećaj da će sve izvođače pozvati u karaoke bar pa onda do ureda da u prisustvu javnog bilježnika preuzmu statuu.

Kritike da sve pjesme zvuče kao da ih je radio AI ne drže vodu jer to bi bilo prihvatljivo da tako ne zvuče gotovo sve pjesme s Eurosonga posljednjih 15 godina. Štoviše, sva promptana AI glazba zvuči kao nešto s Eurosonga. 

A možda je kriva ekonomska situacija pa za trošenje nemamo ni vremena ni novca.

A možda smo samo oprezni jer svima nam treba nešto pozitivno. Nešto što će nas u ova nesigurna vremena oraspoložiti i u što smo spremni uložiti to malo raspoloživih emocija bez straha da će nas na kraju te vožnje dočekati čemer. Eurosong nije to natjecanje jer znamo da je to u 90 posto slučajeva i šaka i vrića suza.

U ovakvim okolnostima emocionalno investiramo samo u zicere, a zdrav razum i tradicija nalažu da ovo nije sigurna investicija.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala