NEGDJE na pola puta između Hrvatske i Italije, gdje more postaje duboko i beskrajno, leži Palagruža - mali arhipelag, najudaljeniji komadić naše zemlje. Do nje ima gotovo jednako s obje strane: 59 kilometara od Lastova, 52 od talijanske obale. Kad se pristane na Palagruži, osjećaj je kao da si na rubu - i kopna i svakodnevnog života.

Arhipelag čine Velika i Mala Palagruža, par stjenovitih otočića (Kamik i druge hridi) te Galijula - službeno najjužnija točka Hrvatske. Glavni otok, Velika Palagruža, dugačak je oko kilometar i pol, a širok tek tristo metara. Ipak, na njega stane puno priče.

Svjetionik iz 1875. - dom jedne obitelji

Na samom vrhu, na 90 metara nadmorske visine, stoji svjetionik izgrađen 1875. godine, za vrijeme Austro-Ugarske. I danas radi, a za njega se cijele godine brinu svjetioničari. Jedini su stanovnici ovoga otoka Vojo i Manuela, Korčulanin i Njemica koji su svoj život izgradili u miru ovog otoka u posljednje 24 godine.

Na njemu rade četiri svjetioničara, od kojih su dvojica u smjeni mjesec dana, nakon čega se zamijene. U jednoj smjeni glavni je svjetioničar Vojo Šain, iz Zavalatice na Korčuli, koji tamo radi 24 godine, a u drugoj je smjeni njegov sin Ivo Šain, tako da se otac i sin vide samo na par sati kada jedan dolazi na smjenu, a drugi odlazi. S Vojom mjesec dana živi i radi Krešo Tomašić iz Brne na Korčuli, a s Ivom je u smjeni Tomislav Žuvela iz Blata na Korčuli, prenosi Šibenski.

Priroda kakva se rijetko viđa

Palagruža je prirodni rezervat - na njoj raste oko 260 biljnih vrsta, među njima i endemi poput palagruške kupusine. Na stijenama se sunčaju jedinstvene gušterice, a iznad otoka kruže sivi sokolovi. More oko Palagruže je bistro, duboko i bogato ribom - nije ni čudo da su ovamo stoljećima dolazili ribari.

Arheolozi su pronašli tragove života još iz doba od prije 9 tisuća godina. U srednjem vijeku na otoku je bio samostan, a legenda kaže da je baš ovdje posljednje dane proveo grčki junak Diomed. 

Suho i sunčano

Palagruža ima najmanje kiše u cijeloj Hrvatskoj - tek oko 300 mm godišnje. Ljeti je gotovo stalno sunčano, s temperaturama oko 26-30°C, dok zimi rijetko padne ispod 8°C. To je otok vjetra, sunca i mora, bez prave hladovine.

Na Palagružu se stiže organiziranim izletima s Visa ili Lastova, kad vrijeme dopusti, a more ovdje zna biti ćudljivo. Nema kafića ni trgovina, ali može se prenoćiti u svjetioničkoj zgradi (uz rezervaciju kod Plovputa i minimalni boravak od tjedan dana). Kampiranje nije službeno dozvoljeno, no robinzonski ugođaj ionako dolazi u paketu.

Otok opisala književnica Marina Vujčić

Jednostavnost i ljepotu života na Palagruži u svojoj je zbirci dnevničkih zapisa pod nazivom Stolareva kći opisala književnica Marina Vujčić. Knjiga je podijeljena u tri dijela, a jedna trećina posvećena je ovom otoku, na kojem je Vujčić provela desetak dana jednog ljeta.

"Vjetar se danas smirio pa je tišina gotovo sakralna. Gore, na svjetioniku, imaš osjećaj da si na pola puta od neba do mora i da si se svemiru približio najviše što se može. Pogotovo noću, kad zvijezde izađu na vidjelo", zapisala je Vujčić u dnevniku.

"Tamo gdje je najzapadnija točka otoka do koje ljudska noga može, pogled je nestvaran. Toliko mora i toliko neba odjednom, razdvojeno magličastom narančastom bojom sunca koje se upravo povuklo - za tom ću slikom sigurno posezati u memoriju na zagrebačkom asfaltu", još je jedan od prekrasnih zapisa o Palagruži.