RANO nas je napustio Žarko Laušević, kao što je sve na njegovom putu bilo ili prerano ili prekasno, u svakom slučaju uvijek u pogrešno vrijeme. Glavni među mladim nadama plodnih osamdesetih godina na domaćoj sceni, vodeći lik, pa prognanik, pokajnik, povratnik, što sve ne, s dramom u malom prstu i mirnoćom u glasu, slogovima koji se sami lijepe i pauzama na pravim mjestima. Kako bi samo lako sačuvao tron da ga nije sam prodao, ali život je čudo, nekad i preveliko.

Vječni prestolonasljednik i nedočekani kralj kinematografije zemlje koja odavno ne postoji, čovjek kojem filmska drama nije bila ni potrebna pored toliko životne, preminuo je u 64. godini. No, svi znamo da je pravi Žarko Laušević nestao onog dana kada je učinio djelo poslije kojeg nema povratka.

"Nestao", jer poslije više nikada nismo mogli na isti način gledati njegove filmove i pričati o njemu samo kao o glumcu. Međutim, o većini ljudi, bez obzira na zanimanje, vjerojatno ne bismo uopće pričali kroz prizmu samog zanimanja da su učinili nešto slično onome što je on učinio.

Ipak, Laušević je samo podijelio publiku. Dakle, veliki je broj onih koji su ga nastavili gledati samo kroz uloge i ignorirali stvarnost. Dio razloga zašto je to tako proistječe, naravno, iz njegovog raskošnog talenta i činjenice da je bio izuzetan u svom poslu, no dio i iz samog načina na koji je taj posao obavljao. 

Laušević je prije dvostrukog ubojstva i višestruke tragedije, kako za obitelji mladića tako i za njegovu obitelj, proveo otprilike jedno desetljeće u proboju na najviše postolje ovdašnjeg glumišta. Za to vrijeme stvorio je auru čovjeka koji privlači zlo na sebe, nad kojim se nadvijaju oblaci crni poput onih koji su se nadvili nad sve ljude što su živjeli na prostoru Jugoslavije osamdesetih.

Dogodilo se na današnji dan

Dok je postajao sve slavniji i zapaženiji, u isto vrijeme je dobivao sve teže, tmurnije i često tragičnije uloge. Možemo pričati o mučenom Šilji u Sivom domu, o filmovima kao što su Braća po materi, Oficir s ružom, Kaži zašto me ostavi, pa čak i Boj na Kosovu ili skoro pa proročanski Bolje od bekstva, ali negdje je među njima djelo Dogodilo se na današnji dan Miroslava Lekića najviše previđeno. Negdje u njemu je Lauš možda više Lauš nego bilo gdje drugdje.

Radnja se odvija u Beogradu šezdesetih i prati život gomilice mladih ljudi koje veže isto dvorište i tek poneka ista karakteristika. Središnja figura je Bajra, kojeg igra upravo Žarko Laušević. Bajra je prototip lika kroz kakve je Laušević gradio ličnost na platnu.

On je hladnije glave od onih iz svoje okoline, razumniji, s barem jednom nogom više na zemlji i na prvu loptu, bez razloga, nesretniji nego oni, a na drugu loptu već stiže tisuću razloga. Kroz mantanja sa što vanjskim, što unutrašnjim utjecajima, kroz film se sve više hvata za glavu, tjera kosu unazad u nervozi i razmišlja ima li se kuda iz kože.

Otprilike stalno, onaj lik koji najviše najebe, da budemo maksimalno prosti i jednostavni. 

Naravno da se zabavlja s djevojkom iz "više klase" (igra je Marica Vuletić) i naravno da je to osuđeno na propast. Ona sama je zbog toga umnogome kriva, a u filmu je zabilježen i trenutak koji možda slikovitije od bilo kojeg drugog opisuje taj njegov bijeg od glamura pod svaku cijenu i nastavak neke njegove borbe.

Pred kraj priče Marica Vuletić se skida gola pred njim u želji da mu udovolji i odobrovolji ga, "prevesla na svoju stranu". On pričeka da ona skroz završi sa skidanjem, pa napravi facu kao Robert De Niro, iskrivi usta, klimne glavom lijevo-desno u fazonu "njah" i izađe, ostavivši je golu i prije svega poniženu, što mu je svakako i bila namjera. 

To su neke male pobjede koje i nisu pobjede nego prividne satisfakcije. Poslije samo slijede nova iskušenja u kojima nema sretnog kraja ni za lijek i tako je Lauš već u svojim ranim i najprepoznatljivijim radovima izgradio mučenika antijunaka, dečka koji ne obećava u ovom životu, ali je dobar za neki drugi, negdje sve u maniru Montgomeryja Clifta i njegovih brodolomnih izvedbi.

Stoga, možda i nije stopostotno iznenađenje što su obojica prolazili i kroz osobne nedaće nakon filmskih. Stvarnost ponekad jednostavno ima penal u nastojanju da imitira umjetnost. 

Kada se sjetimo koliko je poster Nastassje Kinski (iz filma Ljudi mačke) značio Šilji u Sivom domu i kako se nije odvajao od njega ni u samoj kazneno-popravnoj instituciji, ni kad je stanovao kod Ruže Lopuže, ni u svim kasnijim pustolovinama... Jedino što je bilo sigurno bilo je to da će nabaciti kapu iznad ušiju i da će nositi Nastassju svuda sa sobom, lijepiti je po zidovima pored svojih kreveta, u njoj dobiti svoju dozu nekog nedostižnog Hollywooda i blještavila koji su mu bili tako daleki.

Možda je to predstavljalo i neke ostatke dječaštva. U svakom slučaju, Šilja je imao san koji je sigurno imao i Laušević kad je ulazio u posao glumca. Jer to je posao koji vodi ka sjaju ako se u njemu uspije. 

I Laušević je koketirao s bogatom Maricom Vuletić u Dogodilo se..., naišao na želju s prozora dvorca da se vrata otvore i njemu, pa da samo zakorači među ispijače šampanjca. Sličan motiv, naravno, možemo naći i u Oficiru s ružom gdje pokušava naći balans između prostodušne Dragane Mrkić i luksuzne Ksenije Pajić.

31. srpnja 1993.

No, svaki put se dogodi da mu izmakne lagodan život i svaki put je on taj koji sebe vuče što dalje od onoga što je Šilja zamišljao vukljajući poster Nastassje Kinski svuda i uvijek.

Možda je Bolje od bekstva i sama premisa, ma i sam naslov tog filma, nešto najbliže proročkom momentu biografije Žarka Lauševića, ali njegova staza čovjeka koji ne može imati sretan kraj prije svega zbog samog sebe. Naznake takve staze su prošle prečesto kroz njegove likove da bi to bilo slučajno i kada se dogodio kobni trenutak, to bi rijetko tko mogao nazvati nasumičnom igricom sudbine.

Uostalom, u kakvom god stanju svijesti da se nalazio u večeri koja je sve promijenila, Žarko Laušević je barem djelomično morao znati da poslije toga nema nazad i ipak je odlučio da tako i bude.

S tim u skladu je, nažalost, došla i vijest o njegovoj smrti, jer osoba koja je prvo profesionalno, a onda i privatno zračila životnom tragedijom jednostavno teško da je mogla dočekati duboku starost, a od mirne se svakako već odavno oprostila.

Poput svojih junaka je imao sve u svojim rukama i poput njih odabrao je odmetništvo, jer ni kasniji povratak, pomilovanje, knjiga, nove šanse i uloge, sve to ne predstavlja Žarka Lauševića. Njega kao glumca i ličnost predstavlja sve ono što je napravio do 31. srpnja 1993. godine, a kao čovjeka ga predstavlja sve to zaključno s nedjelom iz te noći. 

I zato danas ima onih koji bi samo pričali o njegovim filmovima i onih koji bi samo o 31. srpnju, ali Žarko Laušević nije ni tek samo još jedan glumac niti tek samo još jedan ubojica. Zato je nemoguće razdvojiti te teme i ne bi trebalo bježati ni od jedne.