Kako je selo u BiH u kojem već 140 godina žive Talijani prošlo u ratu
O ŠTIVORU, talijanskom selu pored Prnjavora, mogli ste čitati u prethodnom članku. Luigi Andreata, jedan od lokalnih Talijana i gazda Trentino bara, odveo me do groba u kojem su njegova prabaka, njezina kći i unuka - sve su umrle u zimi kad su Talijani došli u ovaj kraj.
Oko Prnjavora živi dvadesetak etničkih grupa, ali u Štivoru i obližnjim Ilovama uglavnom su Talijani i Srbi. Grob obitelji Andreata tako čisti i održava Milena Davidović, baka koja živi na imanju u blizini. "Čovjeku koji ne mete ispred svoje kuće ne treba ni ići u kuću", kaže.
Rat i problemi
Njezin sin Mladen uz čašu domaće višnjevače priča kako je prije rata radio u Rijeci - prvo kao zaštitar, a onda kao mornar i kormilar u Jadroliniji. Tako je prošao cijeli svijet, a na kraju se vratio u rodnu Ilovu - srpsko selo nedaleko od Štivora. Pokazuje fotografije iz dana kojih se rado sjeća.
"Strašno sam patio od morske bolesti. Jedan stari pomorac u Rio de Janeiru dao mi je pet boca morske vode i rekao mi da ih popijem na eks - od tada više nisam imao problema", smije se.
"Prvo sam bio mornar, bilo mi je teško naučiti dalmatinske riječi. Netko mi kaže da odem do noštroma, a ja nisam imao pojma što je to… Tek sam kasnije naučio da je to vođa palube. Ipak, s vremenom sam se uhodao i na kraju postao kormilar. Bio je to sjajan život", prisjeća se Mladen dok lista album s fotografijama iz osamdesetih.
Kad je krenuo rat, počeli su i problemi. Iako je bio već iskusan morski vuk, Mladen se morao vratiti na kontinent.
"Moja je žena radila na Brijunima i dobila otkaz, nakon toga je preko veze počela raditi u dućanu u Rijeci. Vlasnik nam je želio pomoći, ali je rekao da ona nikako ne može sakriti srpski naglasak i da zbog toga rastjeruje kupce. Bilo je takvo vrijeme… Onda je dobila otkaz i tamo", priča Mladen.
S druge strane, njega su i dalje zvali na brod, ali nakon jednog posjeta kući više nije imao kako doći do njega.
"Odjednom se sve zablokiralo… Dobivao sam telegrame da dođem na brod i pokušao otići u Rijeku preko Mađarske. Na mađarskoj granici me jedan pitao: 'A gdje ćeš ti, Bosanac?' Tražio je da mu dam hiljadu maraka za prolaz, ali ja ih nisam imao. I ko za vraga, svaki put na granici naletim na istog, majku mu njegovu…", sa sjetom prepričava Mladen.
"Rat je nama bio nepotreban"
"Ovaj rat je nama bio nepotreban. I danas pored ikone imam Titovu sliku, on je jedini koji je uspio napraviti bratstvo i jedinstvo na ovim prostorima. Zašto bih mrzio ikoga, ljudi mogu biti samo dobri ili loši", zaključuje.
Rata se svi još uvijek živo sjećaju, a u Štivoru se tada dogodila zanimljiva situacija. Talijani su svojim susjedima Srbima rješavali papire da i oni mogu otići raditi u Italiju i tako ih spašavali iz ratnog ludila.
Jedan od mnogih ovdašnjih Srba koji pričaju tečni talijanski je Goran Tomić - on i njegova žena Rada danas drže bazen Plava laguna u Donjoj Ilovi. Posao, kaže, ide odlično. "Deset godina sam pravio bazen, radio sam u Italiji, pa onda kad zaradiš, nešto ulažeš i gradiš. Ovo je prije bio pašnjak", pokazuje.
U Italiji je proveo 23 godine i radio sve moguće poslove. Kaže da ga je želja za domom povukla natrag.
"Mi koji smo otišli devedesetih smo se vratili, naša djeca su se rodila tamo - oni su već preuzeli tamošnji mentalitet i nemaju tu potrebu. I ovi imigranti koji sad dolaze kod nas, ti jadnici idu trbuhom za kruhom kao što smo mi nekad išli. Ovdje svaka druga osoba priča talijanski, svi su radili u Italiji. To je spasilo ovaj kraj", objašnjava Goran.
"Talijani zvali pse, mi isto to vikali njima"
Prisjeća se i vremena kad su svi bili djeca, a dvojezičnost znala dovesti do zabavnih i zbunjujućih situacija.
"Ovdašnji Talijani su htjeli dozvati psa, pa su vikali 'vei qua'. Mi nismo znali što to znači, pa smo stali na brdo i to vikali njima. S vremenom smo naučili njihove pjesme i običaje, pa sam tek tada shvatio o čemu se radi. Nikad ne znaš gdje ćeš u životu završiti ni što ćeš raditi", smije se.
Rada ponosno pokazuje jugoslavensku zastavu. Ni ona ni Goran ne skrivaju nostalgiju prema tim vremenima.
"Nigdje u svijetu nije bilo države kao Jugoslavije. Za trideset godina je od ruševine postala sila, ljudi iz pola svijeta počeli su dolaziti ovamo. Ovdje nikad nije bilo problema, svi smo uvijek išli svima slaviti blagdane, tako je i danas", zaključuju.
Luigi se prisjeća kako se već kod Dervente naveliko pucalo, ali Štivor i okolna sela su, srećom, ostala netaknuta. Navodno je Susanna Agnelli, tadašnja članica Ujedinjenih naroda, pritisnula Slobodana Miloševića i naredila mu da se lokalne Talijane ne dira. Bez obzira na to, kaže Luigi, doći kući za vikend bio je pravi izazov.
"Morao sam ići preko Beograda. Tada su tamo cigarete bile jeftine - svaki put sam kupio ogromnu kutiju s valjda 50 šteka. Na svakom vojnom kontrolnom punktu izbacio sam šteku cigareta kroz prozor i onda su me pustili. Nisam ni bio svjestan koliko je taj put bio opasan. Ma, bježi, ne ponovilo se…", odmahuje rukom.
"U to vrijeme nisi znao ništa, jedan dan su nam govorili da ćemo morati otići, a već drugi dan da možemo ostati. Neke familije su i otišle, ali su se kasnije vratile. Trebalo je spašavati glavu na ramenima", objašnjava Luigi neizvjesnost koja je vladala.
Jaka jugonostalgija
Jugonostalgija je u Štivoru jednako jaka među Srbima i Talijanima, kao i miješani brakovi i kultura. Luigi tako u svom baru ima talijansku, švicarsku, jugoslavensku i srpsku zastavu - talijansku jer je Talijan, švicarsku jer je dugo radio tamo, jugoslavensku jer je to bila i njegova država, a srpsku jer je ostala od Svjetskog prvenstva.
U Trentino baru još uvijek svi zajedno sjede, piju i razgovaraju - to je jedina birtija u okolici i glavno mjesto okupljanja. Što se tiče neizostavne politike i Dodikove najave da će odvojiti Republiku Srpsku od BiH, jedan Srbin mi kaže: 'Odvojit će kurac.'
Glavni problem strukture stanovništva je to što sve etničke skupine jednako odlaze. Rat je jako ubrzao proces iseljavanja, a love još uvijek nema dovoljno da mladi ostanu.
"Mi ovdje živimo dobro jer smo radili vani i imamo strane penzije. Oni koji imaju domaće penzije žive jako teško - nekoliko stotina maraka, što možeš s tim?" kaže Talijan koji je želio ostati anoniman. Naime, još uvijek je prijavljen u Italiji.
Kao posljedica takve situacije u Štivoru i okolici nalazi se cijeli jedan svijet koji nestaje. Kombinacija seoskog života, dobrih ljudi, talijanskih običaja i balkanske gostoljubivosti oborit će s nogu svakoga tko zna cijeniti takve vrijednosti.
Zbog toga je na povratku bilo teško vidjeti Štivor u retrovizoru - ali povod za slavlje već je i činjenica da takvih mjesta još uvijek ima.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati