Kako je Popadić iz Boljeg života govorio 1988.: Nisam za estradu, tu se ne znam snaći
POVODOM smrti glumca Borisa Komnenića u suradnji s Yugopapirom donosimo intervju s njim iz 1988. godine.
Travanj 1988: Sa širokim krugom gledatelja Borisa Komnenića je "upoznao" Saša Popadić. Kako to već često biva, glumac koji je već odigrao brojne filmske i kazališne uloge, bio za njih i nagrađivan, postao je poznat i popularan zahvaljujući televizijskom junaku - ovaj put u seriji Bolji život.
I njega, kao i ostale glumce iz ove serije ljudi na ulici pozdravljaju, pišu mu pisma, a takvih susreta je bilo i nedavno, kada je Komnenić s ansamblom beogradskog Narodnog pozorišta gostovao u Mađarskoj.
"I u Budimpešti, i u Segedinu", kaže Komnenić, "ljudi su prilazili Svetlani Bojković, Marku Nikoliću, meni, prepoznajući nas kao glumce iz Boljeg života, koji se i tamo jako gleda."
Pored toga, u Mađarskoj je gostovanje Narodnog pozorišta prošlo sjajno, zahvaljujući, između ostalog i nadahnutoj glumi Borisa Komnenića u predstavi Konak, kako je izvijestila štampa.
"Sve tri predstave, Konak, Madame Sans-Gêne i Nastasja Filipovna, pobrale su brojne aplauze. Posjeta je bila dobra van svih očekivanja, a bilo je pravo zadovoljstvo vidjeti da u publici tek svaki petnaesti gledatelj ima slušalice, što znači da su naši ljudi koji tamo žive došli da nas vide, a i da nas ostali razumiju."
Kada smo kod predstave Konak, u kojoj igrate Aleksandra Obrenovića, Svetlana Bojković vašu majku, a Marko Nikolić pobočnika, čuli smo da vas i tu publika prima kao Emiliju, Gigu i Sašu i da to prilično ometa izvođenje.
"Da, to je sasvim točno, a da dodam još da se slični komentari, glasni, čuju i kada igramo Anfisu, gdje Svetlana Bojković igra moju ženu."
Kako prihvaćate činjenicu da vas pored uloga u filmovima Dani od snova, Splav meduza, Bal na vodi, Direktan prenos, Tajvanska kanasta, te kazališnima u Konaku, Kako zasmejati gospodara, Mefistu, Lovu na patke, Kralju Liru i drugom u koje ste, pretpostavljamo, uložili više truda nego u ulogu Saše Popadića, publika ipak zna i prepoznaje po ovoj posljednjoj, televizijskoj?
"Točno je da me nijedna filmska uloga, čak ni one glavne, nisu učinile poznatim toliko da me ljudi, recimo, prepoznaju na ulici, da znaju tko sam, a o kazalištu da i ne govorim: u sva beogradska kazališta uglavnom ide jedan isti, uži krug ljudi i oni su jedino znali i ranije što ja radim. I to je, jednostavno tako. Glumci nemaju druge nego da takve stvari prihvate. Vjerojatno ću ja tog Sašu Popadića "nositi" još dugo, do neke sljedeće uloge koja će, možda, dostići sličnu popularnost, možda će vrijeme učiniti svoje.
Ipak, mislim da su tu najvažnije druge uloge, koje će doći."
Mnogi glumci iz Boljeg života su sasvim lijepo unovčili tu svoju popularnost. Čini nam se da s vama to nije slučaj - nema vas na reklamama, estradnim manifestacijama.
"Nisam za estradu, ne znam se tu snaći. Znam što se u takvim prilikama očekuje od mene i to mi je naporno. Neke od poziva sam prihvatio ovisno od toga kako je sve to formirano i ovisno od drugih, poznatih gostiju, ako sam ocijenio da ima smisla da se i ja tu pojavim.
Za reklame sam čuo da se dobivaju enormni honorari, a pozive takve vrste nisam imao."
Što je vama, osim popularnosti, donio Bolji život?
"Donio mi je to da ne moram hrliti na sto strana da radim. To je jedan stalni posao koji nosi solidan prihod, kao dopuna niskim osobnim dohocima u kazalištu sasvim dobro dođe."
Ipak je, bar za sada, vaše osnovno opredjeljenje kazalište, a sami ste pričali da ste, prije nego što ste upisali Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu, u Talijinom hramu bili tri puta.
"Pa, dobro, nije baš tri puta. Išao sam u gimnaziju i vodili su nas u kazalište i nešto češće, ali je činjenica da nisam posebno bio zainteresiran za njega, da nikada u školi nisam volio ni recitirati, da se nikada amaterski nisam bavio glumom. Mene je zanimala filmska režija. Poslije gimnazije sam otišao na FDU i predao svoje dokumente na režiju, ali sam ih prije prijemnog ispita povukao i predao na glumu.
Zašto?
"Mislio sam da ću tu lakše proći, za režiju je trebalo znati masu nekih tehničkih stvari, a ja sam imao vrlo malo iskustva na tom polju."
Zar je ono što se traži na odsjeku za glumu toliko lakše?
"Pa, ima i tu mnogo stvari kroz koje treba proći, test znanja, test kod psihologa, mi smo imali obavezno da spremimo dijelove iz Hamleta, pa ispitivanje glasa, sluha, scenskog pokreta... Ja sam imao problema sa sluhom, uopće ga nemam, ali sam to nadoknadio drugim stvarima i ušao sam u uži izbor. Pred završni ispit sam bio siguran, ne znam zašto, ali bilo je tako, da ću biti primljen. Tako, o režiji više nisam ni razmišljao, a videći kako je to 'vučji' posao, nemam više ambicije te vrste."
A glumački poziv, zar ne, traži sličnu, vučju borbu?
"Pa, dobro, možemo i njega svrstati u vučje pozive, ali mi bar ne moramo juriti pare za svoj projekt."
A uloge?
"Mislim da jurenje uloga ne postoji, jer ne biraju glumci uloge nego uloge biraju nas glumce. Bilo da je to rad na filmu, televiziji, kazalištu. Postoji, osim toga, masa alternativnih grupa i čovjek može bez jurenja, lijepo da se dogovori s drugima, koji imaju slične afinitete, i da radi."
Djelujete vrlo smireno i zadovoljno, do sada niste nijednom izrazili neko nezadovoljstvo svojim statusom, položajem, a to je u današnje vrijeme prava rijetkost.
"Ne mogu biti nezadovoljan. Kada sam prođem pored Narodnog pozorišta koje se renovira. i to punom parom, i kada vidim kakvu ćemo zgradu dobiti, ne mogu ne biti zadovoljan. Pa i Atelje se renovira, Jugoslovensko dramsko je također nedavno obnovljeno, data su sredstva za nekoliko premijera, iza svega toga stoji Grad i Republika i to je dobro."
Što trenutno radite?
"Za kazalište Duško Radović pripremam ulogu u predstavi Žena u šarenim suknjama. Radi se o diplomskom radu studentkinje Akademije Marine Bjelić."
Za ovaj razgovor smo se poduže dogovarali - jedva nađoste slobodno vrijeme između televizijskih snimanja, proba u kazalištu, gostovanja. Očigledno je takvog vremena malo.
"U pravu ste, a to malo slobodnog vremena koristim uglavnom za film. Kad god mogu, gledam filmove, vrtim video, a druga stvar koju volim su knjige."
Pošto volite film, sigurno postoji i želja da češće budete "u njemu". Činite li nešto u tom pravcu?
"Želja postoji, ali ja samo radim svoj posao što mogu bolje, pa će valjda i tu nešto biti."
Na kraju razgovora s Borisom Komnenićem da zaključimo. Naravno da nam je jasno da on nije Saša Popadić, ali ipak želimo da naglasimo da su njegova staloženost, smirenost i uljudnost sasvim nešto drugo od mlakosti junaka Boljeg života u prvom dijelu serije, kao što nema ni traga od one krutosti i teške ozbiljnosti u drugom dijelu.
Izgleda da su im jedina zajednička stvar - naočale.
Razgovarala: Jasna Terzić (Ven, 1988.)
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati