U SURADNJI s Yugopapirom donosimo intervju s Jurom Stublićem iz 1987. godine.

Svibanj 1987.:

U posljednje dvije godine, za vrijeme odsutnosti Filma (koji ovih dana objavljuje novi LP Sunce sja!), jugoslavenski rock je doživio mnoge promjene. Došlo je do politizacije glazbe itd. Kako će funkcionirati novi Film u promijenjenim uvjetima naše estrade?

- Film je oduvijek bio politiziran, ali, budući da smo bili bend iz Zagreba, nastojali smo da politiku u našim pjesmama malo uvijemo. Recimo, pjesme Sva čuda svijeta ili pak Na drugoj strani neba su a priori političke. No, one se bave nekakvim kataklizmičkim vizijama, post-atomskim dobom. 

Štoviše, mi smo počeli političkom stvari. To je Neprilagođen, ali nije nas to proslavilo i nisu nas ljudi zbog toga voljeli, već ples, plesnost naše muzike, melodioznost i energiju. Moje je osobno mišljenje da se prostituirao rock u politici i politika u rocku, i to ne samo proteklih godina, već i ranije. To je već godinama metoda privlačenja medijske pažnje na sebe, na svoj novi projekt. To znači da mora biti nešto na ploči što će kao biti problematično, pa će se to kao zabraniti, a naravno uvijek prođe, pusti se i proda. 

Upravo je vještina manipulatora da to tako izbalansira da bude kao problem, a, u stvari, nije nikakav problem, nego potpuno normalno, tako da se to svodi na banalni propagandni trik. Poštujem ljude koji zaista kako misle i naprave ploču. Recimo, Johnny je to znao. On je sasvim iskreno radio političke pjesme. 

I šezdesetih godina su se radile izrazito političke pjesme, bio je rock i politički pokret. Rockeri su bili ti koji su govorili o društvenim nepravdama, zatim protestni pjevači koji su pjevali protiv rata itd. To je muzika s kojom sam ja počeo i koja me je najjače drmala, tako da to živi u meni. Bob Dylan mi je bio uzor, a to isto danas radi Bono Vox i Bruce Springsteen.

Može li se reći da Film ima puno širi aspekt političkog, uobličen u općeljudskim dilemama, nego ostali jugoslavenski rockeri, koji politiziraju stvari previše površno, izravnije, eksplicitnije?

- Da, oni idu na prvu loptu kako bi se iskarikirala određena situacija. To je šablona: mora biti u stihovima, mora biti malo bezobrazno, što grubo rečeno zvuči: "Političari, jebem vam majku!". To mi je zaista banalno i neumjetnički. Prizemno. Ja sam se uvijek trudio da nekako finije idem kroz sve to putem nekih finijih slika, kroz osjećajnost a ne kroz parolu kako oni to rade. 

Izbacuju provokativne slogane. Dobro. I to je možda OK. Možda i to nekom mladom čovjeku produbljuje svijest, ali ja osobno ne vjerujem u to. Mladi su obrazovani, idu u školu, puno čitaju i gledaju TV. Oni su pametni i znaju kako stvari izgledaju, tako da ih je vrlo teško prevariti.

Misliš li da su sva izražajna sredstva u rocku iscrpljena, da je, primjerice, gitara dala svoj maksimum? Što se u muzici može napraviti da bude revolucionarno, a da ne bude revival?

- Mislim da je sad najnužnije spoznati da je u muzici sve već odsvirano. Tu podrazumijevam rock, odnosno muziku koju sviram i o kojoj govorimo. Dakle, sva rješenja su već poznata i tehnologija je uhodana. Radi se na digitalnoj tehnici i ona će ostati barem do kraja stoljeća, tako da se tehnološki više ništa bitnije ne može promijeniti. 

U čitavoj stvari se razvila jedna ogromna biznis-mašinerija, gdje se ploče tretiraju isključivo kao proizvodi. Imaš ekipu ljudi koja to radi i izvođač uopće ne kreira glazbu koju svira. Nju rade ljudi koji su iskusni u radu u studiju, tj. tim stručnjaka. Današnje najtiražnije ploče radi producent s ekipom studijskih glazbenika, dok je izvođač onaj s TV-a, s omotnice, neovisno o tome da li on zaista pjeva ili ne. On se uzima onakav kakav je - lijep i mlad. To je trend takve produkcije. 

Uzimaju se mladi ljudi koji lijepo i svježe izgledaju, i stari i iskusni kompozitor po pedeseti put proda svoju ljigu, ali sad imaju novo lice. Sve je savršeno snimljeno i imaš perfektan proizvod, po mogućnosti aseksualan, tako da se svidi i muškarcima i ženama. Mislim da je nužna promjena u smislu bolje valorizacije autorskog rada. On bi morao biti više i bolje vrednovan, da čovjek koji pjeva i napravi tu pjesmu, ili bend koji je izvodi da je i stvara, da oni kroz muziku koju sviraju govore o svom gledanju na svijet.

Jesi li zadovoljan svojim društvenim položajem?

- Ne, nisam. No, da se razumijemo, ja jedino nisam zadovoljan materijalnom sferom, ali sam sam si kriv, jer sam sam tako izabrao. Ima već desetak godina kako sam prvi put u Azri zapjevao, a ja još uvijek nemam ni dana radnog staža, socijalno si plaćam sam. Meni ništa u životu nije zagarantirano, ali je vjerojatno to cijena posla kojim se bavim.

Vjerojatno bi ti u nekom drugom glazbenom taboru bilo bolje?

- Svjestan sam činjenice da prosječni Jugoslaven više voli narodnu muziku nego rock, jer ona približno opisuje svijet u kojem on živi. Rock and roll je dobar za one koje žive u gradovima, za mlađe ljude, one obrazovanije, one koji bi htjeli učiniti sa svojim životima nešto više, a ne ostati samo na postojećem, nego ići dalje. Rock svojom energijom gura čovjeka. 

Naša narodna glazba je više za stajanje, za plakanje. Ona je idealna u situacijama kad je čovjeku teško, pa se opusti i razbije pokoju čašu. Narodna glazba ima svoje jako uporište u Jugoslaviji. Njezine baze su kafane. Novokomponirana narodna glazba je ponikla iz kafane. Svako mjesto u Jugi ima par kafana i normalno je da tamo ima bend i pevaljka. I Lepa Brana i svi ostali su nekada svirali po kafanama. Oni svi tamo počinju. 

S druge strane, rock je bez te baze. Nema svaki gradić kod nas mjesto kao što je zagrebački Kulušić. Kada bi on postojao u svakom gradu i rockeri bi imali svoju bazu, klinci bi imali gdje ići i bendovi bi imali gdje nastajati, imala bi se gdje stvarati ta muzika.

Misliš li da je trenutna situacija u našem društvu pogodnija za narodnu ili rock glazbu?

- Ne može se o tome govoriti ako izostavimo materijalne uvjete o kojima sam maloprije govorio, jer biljka na kakvom tlu raste, otprilike je i takva. Postoje određeni tipovi plodnog zemljišta na kojemu neke biljke uspijevaju, a neke jednostavno ne. To je tako i ne može se izmijeniti. Mi smo dosta svirali po provinciji i selima i uvidio sam da tom svijetu muzika koja dolazi iz kafana više leži, jer ga oslikava, a ovo što mi radimo bolje oslikava nekakvu urbanu sredinu, grad.

Jednostavno, mi smo seljačka zemlja i nije istina da mi zaostajemo dvadeset, trideset godina za Zapadom. Mi civilizacijski zaostajemo, po prilici, 120 godina.

Po čemu to prosuđuješ?

- Mi danas imamo dileme koje su ostali narodi u Europi imali u prošlom stoljeću, čak i pretprošlom. Mnoštvo ih je. Primjerice, kakav bi društveni model organizacije nama odgovarao, zatim se strahovito bavimo narodima i nacijama. Nacije se još uvijek formiraju i raspravljaju o teritorijima. Na žalost, to su dileme koje mi tek moramo riješiti. Naravno da to i u kulturi ima odraza. Bilo je vrijeme kad smo mi zaista snažnim tempom napredovali, negdje do '81. godine. Mi smo onda išli naprijed i vjerovali smo da je samo pitanje vremena kad ćemo mi stići Zapad. 

Iskreno govoreći, ja sam mislio kako je doista pitanje vremena kad ćemo svirati glazbu dovoljno dobru da je i njima tamo sviramo, odnosno prodamo. Bilo je rezona za takvo razmišljanje, jer smo vidjeli da ono što se kod nas događa dešava se sa sve manjim delayom, vremenskim zaostajanjem. Mislili smo da će on biti sve manji i manji.

I gdje je puklo?

- Puklo je onda kad smo saznali za tih dvadeset milijardi dolara duga. Onda je naša zemlja postala jedan veliki vremeplov i zatvorila se na kulturnom planu. Nije se to dogodilo zato što bi netko rekao: "Ljudi, idemo sad mi postati Albanija, hajmo se zatvoriti!", već jednostavno zato jer nije bilo mogućnosti za otvorenost, jer za nju treba novac. 

Ljudi su jednostavno imali manje novaca da kupuju knjige, da prevode knjige, da kupuju ploče. Osim toga, bilo je manje novaca i za našu štampu, knjige i ploče, televiziju, sve...

U krajnjoj liniji i za tebe?

- Da, i za mene. Ja živim od naroda, od ljudi koji kupuju moju ploču i dolaze na moje koncerte, a za sve to skupa treba imati novaca. To znači da ja osjećam krizu kao i svako drugi. Nisam spreman da im prodajem morfij protiv krize. Ne mogu raditi pjesme koje će ljudima služiti kao nekakav anestetik, u stilu da ih sve boli, pa slušaju mene i zaborave. 

No treba i toga, jer kad boli glava vrlo si zahvalan čovjeku kad ti da aspirin. Ja ne radim tako, jer sam se odlučio da radim to što radim i, prirodno, da snosim sve konzekvence za to. Normalno da bi i meni bilo lakše kad bi sve bilo u redu, kad bi i danas imali standard iz osamdesete...

Razgovarali: Vidmir Raič i Boro Kokan (odlomci iz intervjua za Glas omladine, 1987.)