Screenshot: YouTube

HARRY POTTER djecu pretvara u vješce, Tinky Winky u homoseksualce, Tom Sawyer i Huckleberry Finn u rasiste, Štrumpfovi u purgere, a podužoj listi izmišljenih junaka osumnjičenih za loš utjecaj odnedavno možete dodati i crvenokosu junakinju dječjih knjiga, Pipi Dugu Čarapu.

Harry Potter i Princ miješane rase

Posljednji u nizu dokaza da slobodno vrijeme tjera i dokone bjelkinje da osjete rasizam na vlastitoj koži dogodio se u Njemačkoj, a pokretačica "napada" na likove iz dječjih priča je doktorica i teologinja Eske Wollard koja je zaključila da knjiga Astrid Lindgren promiče kolonijalni rasizam. Naravno, o očitom rasizmu ne možemo govoriti (neki tvrde upravo suprotno), ali cijela se priča savršeno uklapa u trend preispitivanja popularne dječje literature i nastojanja da sve na neki način prilagodimo modernom razmišljanju. Puno jasniji primjer nedavno smo imali u Americi kada su politički korektne skupine napokon uspjele cenzurirati Twainove "Avanture Huckleberry Finna" zamijenivši riječ "nigger" tobože prihvatljivijom "slave". Odluka je podijelila javnost na one koji su promjenu pozdravili i one koji smatraju da takve promjene samo sprječavaju raspravu o problematičnom jeziku junaka.

No, trebali bi se zapitati što točno dobivamo ovim promjenama i smijemo li ih uopće prilagođavati novom vremenu? Na kraju krajeva, mnogo je toga još uvijek prisutno i nitko oko toga ne pravi dramu. Što se nedostatka pozitivnih likova drugih rasa tiče, isti ćete problem pronaći i u suvremenoj dječjoj literaturi jer ni Harry Potter nije baš United Colors of Benetton.

Rok trajanja

Nisu li sve tobože problematične knjige dokumenti određenog vremena koji nam pomažu da shvatimo kako su razmišljali "naši stari"? Isto tako, odakle bilo kome pravo da na bilo koji način mijenja književne klasike? Promjenom jedne riječi nećemo izbrisati činjenicu da je rasizam postojao. Zašto bježati od toga?

Na kraju krajeva, zašto nas ovakve stvari uopće šokiraju? Realno je očekivati da će knjiga stara sedamdesetak godina sadržavati neke upitne stavove, ali to su stavovi o kojima treba raspravljati i stavovi koji će nam barem donekle pomoći da shvatimo vrijednost napretka koji smo postigli. Isto tako, ne treba zaboraviti ni to da Eske Wollard ne traži da se knjige zabrane već samo anotiraju što u konačnici i nije tako neoprostiv potez jer takve bi nam bilješke pomogle da određene stvari stavimo u pravi kontekst. No, u isto bi vrijeme djecu dodatno opteretili pitanjima o kojima vjerojatno ne bi ni razmišljala. To su muke odraslih, a čak je i nama trebalo sedamdeset godina da shvatimo da "problem" postoji.

O miševima, mačkama i crnim sluškinjama

Ipak, u ovom konkretnom slučaju radi se o pretjeranoj političkoj korektnosti. Djeca žive u vremenu u kojem je sva negativnost svijeta udaljena samo nekoliko klikova, a sumnja na nepoželjni kolonijalizam u literaturi ne spada baš u kategoriju gorućih problema. To nikako ne znači da neke upitne ideje možda ne postoje i da o njima ne vrijedi popričati, ali ovo pomalo podsjeća na hvatanje za slamke. Na kraju krajeva, dobro je da uopće čitaju i informiraju o tome kako su stvari nekada funkcionirale. Rasne stereotipe možemo pronaći i u starijim epizodama "Toma i Jerrya" i brojnim Disneyevim klasicima, ali nerealno je očekivati da će djeca povezati točkice.

Oni sjede pred ekranom, bulje u šarene likove, promatraju miša i mačku koji se udaraju tavama i peglama, a crnu sluškinju (koja je također "prilagođena" i naknadno sinkronizirana u devedesetima) registrirat će isključivo stariji gledatelji. Svi smo mi odrasli na istim crtićima i istim knjigama, a vrijeme je pokazalo da negativne svjetonazore najčešće vučemo iz vlastitih domova. Malo je onih koji će se usred vatrenog govora o rasnoj čistoći pozivati na Toma i Jerrya, a puno više onih koji se pozivaju na Bibliju.

Kada dežurni dušobrižnici tu i tamo ukažu na pokojeg zalutalog "minstrela" iz opskurne epizode nekog prastarog crtića ili dodaju bilješku na margine starijih knjiga, nitko se ne bi trebao osjećati posebno zakinutim, ali kada pokušavamo promijeniti povijest nepotrebnim preinakama književnih klasika - stvari gube smisao i treba se zapitati gdje je granica.

> Ostale komentare autora možete pročitati ovdje