Izlasci u klubove - nacionalna sramota
Foto: Drago Sopta/Cropix
TU I TAMO znam naići na vijest o nekom zabludjelom nogometašu koji je u kasne sate uhvaćen kako, jadna mu majka, ispija alkoholna pića, snubi djevojke sumnjiva morala i možebitno konzumira opojna sredstva, odašiljući pritom lošu poruku djeci koja bi, ponukana primjerom grješnika, istog trena mogla pokleknuti i izlaz potražiti u kandžama droge ili zagrljaju dama noći. Kada pročitate sva ta moralizatorska sranja i preseravanja, pitate se što je autora teksta nagnalo da se toliko zgraža nad, tobože neoprostivim ponašanjem nogometaša i misli li on stvarno da je netko normalan šokiran činjenicom da ekipa od dvadeset i nešto godina izlazi u klubove, a trebao bi spavati. Novinari kao da se svaki puta iznenade kada u noćnim satima nogometaše pronađete bilo gdje osim u njihovim krevetima. Kao da je riječ o umirovljenicima koji još u vrijeme Dnevnika kunjaju u trosjedima s nogama umotanim u deku, smrdeći na Deep Relief pa je pravo iznenađenje ako ih pronađete kako trčkaraju ulicama poslije 20h.
Neobuzdani nogometaši tada postaju žrtvama neimenovanih "izvora" ili drukera koji serviraju pravi novinarski "ulov" i poslasticu. Kao da su na djelu uhvatili Jetija i Čupakabru kako u lokalnom kafiću spremaju puč i stvaranje Nove Jugoslavije, a ne dva nogometaša u nekom bezimenom klubu na moru. Da, bilo bi bolje da su spavali, ali pili su. Jebi ga.
Kao da se "izvor" osjeća zanemarenim jer Sammir i Dodo u posljednje vrijeme ne zovu
No, ono što posebno nasmijava upravo je način na koji je posljednja informacija o dva nogometaša prenesena. Imate osjećaj da se radi o povrijeđenoj djevojci ili ljutitoj majci jednog od igrača. Previše je strasti u riječima "izvora". U tri sata ujutro oni banče i luduju u Crikvenici! Pa kad su se onda vratili kući? U pet? Šest? I to već drugu noć zaredom. Kao da se "izvor" osjeća zanemarenim jer Sammir i Dodo u posljednje vrijeme ne zovu, a ni situacija u postelji nije kao prvih dana ljubavne veze. Priča se nastavlja i tu je dirljivi detalj o Zoranu i Zdravku Mamiću koji su ridali, zazivali svevišnjeg i nadali se da ih neće skončati infarkt ili moždani udar, dok su neki u japankama, inače omiljenoj obući propalica, kvislinga i indiferentnih nogometaša, ulazili u autobus i baš ih je boljela "ona stvar".
I naravno da vas nečiji nemar može malo razljutiti jer iza svega ipak stoji ljubav prema klubu i nezadovoljstvo kvalitetom igre, ali ne treba pretjerivati i najobičniji noćni izlazak doživljavati preozbiljno. Ne treba zaboraviti da se radi o nogometu, a ne nečem što je stvarno važno. Egzistencija vaše obitelji neće biti ugrožena, suša i skakavci neće pogoditi vaše usjeve, sunce će ponovno svanuti, a istina će i sutra biti voda duboka. Bilo kako bilo, uvijek je genijalno pročitati komentare čitatelja koji teško opraštaju ovu ogromnu izdaju svega u što vjerujemo. U moru polupismenih rasističkih majmunarija kakve i očekujete od budala koje smatraju da je istaći nečiju boju kože najgora zamisliva uvreda, nalaze se i bijesni i tragikomični pozivi na linč što je samo rezultat tona koji u objavljenom članku i prevladava. "Ovo je sramota" i "otjerajte ih iz zemlje", ono je na što možete naići. Sramota? Ne, nije, zovemo to "izlazak".
Vjerojatno se radi o razlici između navijača i onih koji cijeli cirkus promatraju sa strane. Dok je nekima dovoljno to da će njihovo ponašanje vjerojatno novčano sankcionirati sam klub, navijači to doživljavaju kao osobno izdaju.
U pobjedi, izbornici su bogovi, u porazu - najgori ološ
Ti su ljudi skloni dramama poput srednjoškolki. Kada u novinama naiđete na Velimira Zajeca koji dramatično izjavljuje "ovo je bila najduža noć u mom životu" ili "drhtao sam uz mobitel", isprva bi mogli pomisliti da mu se dogodilo nešto što će se prepričavati budućim naraštajima. "Užasno, nikad gore! Ne vidiš, a slušaš da se tamo odigrava drama! Radije bih to preživio kao svjedok nego slušajući prijenos na mobitelu! Ne znaš kaj se događa i ne možeš ništa učiniti...". Da ne znate, mislili bi da se radi o rođaku nekog tko je ostao zarobljen u WTC-u. Već možete zamisliti djeda koji unuku priča potresnu priču o uzvratnom ogledu protiv Luke Koper: "Sinko moj, sjećam se kao da je bilo jučer jer kako zaboraviti takvo što. Velimir Zajec drhtao je na telefonu, Zdravko Mamić bio je na samrti, cijeli je stadion ronio suze, a Sammir i Dodo noć prije skoro su se potrovali graševinom. Drama, kažem ti. Bolje da sam umron jer ono što sam vidio proganjat će me do kraja života".
Dakle, jasno vam je odakle dolazi ta sklonost preuveličavanju jer sve vezano uz nogomet ima tu smiješnu megalomansku crtu. U pobjedi, izbornici su bogovi, u porazu - najgori ološ, za klub se umire, nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu (dakle, ne najvažnija sporedna stvar u Čitluku, Garešnici ili Križevcima, već na svijetu), porazi se doživljavaju osobno, raspoloženje nacije ovisi o ishodu na svjetskom ili europskom prvenstvu, a ako se prije utakmice zajebavate do tri ujutro, očekujte da će se najgluplja stvar kao izlazak u klub pretvoriti u nacionalnu katastrofu.
