Ikone pop kulture prvi put u Zagrebu: Heaven 17 i The Pretenders na Yammatovu
U SUBOTU, 30. studenog, u zagrebačkoj Laubi poslušajte rodonačelnike britanskog elektro zvuka i kumove šefildske scene Heaven 17 i The Pretenders, bend s jednom od najdramatičnijih biografija koji je 2005. izabran u R’n’R Hall of Fame, predvođen prvom damom rocka Chrissie Hynde!
Chrissie Hynde bila je i ostala neobična figura, čak i među relativno neobičnim kopijama rockerica. Hynde - kao pjevačica i frontwoman Pretendersa - uzbudljiva je, androgina, seksi, buntovna i žestoka, kojoj i dan danas mlađe kolegice teško mogu parirati. Njezin je glas jedan od najboljih ženskih rock glasova uopće, istovremeno nježan i snažan poput šake u baršunastoj rukavici koja vas steže za dušnik i pri tome pjeva „I’ll Stand By You“, jednu od predivnih pjesama The Pretendersa.
U svojim je pjesmama ujedinila punk, novi val i gitarski rock, što je uspjelo tek rijetkima.
Hynde je odrasla u Akronu u Ohiju. Njeni roditelji željeli su da njihova ljubimica bude neka vrsta čistog američkog proizvoda 50-ih - dobra cura iz predgrađa. Njezina majka Dolores i otac Melville, bivši model i dugogodišnji zaposlenik tvrtke Ohio Bell Telephone Company, predstavljali su pravo utjelovljenje američke srednje klase, zlatni standard.
U svojoj ranoj adolescenciji, bila je loša u školi, od učenja više ju je zanimala “britanska rock invazija”, pa je pod utjecajem britanskih izvođača počela svirati akustičnu gitaru.
Godine 1972. odlazi u Cleveland vidjeti američki debut Davida Bowieja kao Ziggyja Stardusta. Ona i njeni prijatelji završili su vozeći Bowieja na večeru u autu njene majke. “Ovo je lijep auto”, Bowie je tada uljudno izjavio. Bilo je to dovoljno da sljedeće godine preseli u London i bez ikakvih kvalifikacija, počne pisati za NME. Nakon nekog vremena je otišla, jer, kako kaže, “znala sam da sam lažnjak, a za razliku od nekih mojih kolega, to mi je smetalo.”
Nakon toga je radila kao prodavačica za Malcolma McLarena i Vivienne Westwood.
Upoznavši hrpetinu glazbenika koji su defilirali kroz njihov boutique Sex, prema kojem je McLaren smislio ime za Sex Pistolse, između ostalih Sida Viciousa i Joea Strummera, s kojim je čak počela svirati u ranoj verziji grupe The Clash, Chrissie je žarko željela svoj band i taj svoj san nekako je polusvjesno počela slijediti.
Konačno, 1978. originalna postava The Pretendersa zakoračila je na scenu i, uz nekoliko prekida, traje do danas. Bend je nažalost izgubio dvojicu svojih osnivača još ranih 80-ih - Jamesa "Jimmyja" Honeyman-Scotta, vodećeg gitarista i basista Petera Farndona. Peter, koji je sudjelovao u pisanju nekih pjesama i bio među pratećim vokalima, zbog problema s drogom izbačen je iz banda, nekoliko godina potom pronađen je mrtav, predoziran se utopio u kadi.
“Jimmy” je s Pretendersima stekao glas, kako je to pisao AllMusic, jednog od najoriginalnijih i najsvestranijih gitarista novog vala ranih osamdesetih. Njegovo ime stoji u potpisu brojnih pjesama Pretendersa, na mnogima je bio prateći vokal, na njih nekoliko odsvirao klavijature. Upravo za njega Chrissie je napisala pjesmu “2000 Miles”, a objavljena je godinu nakon njegove smrti.
Zanimljiv je podatak da je član Pretendersa, iako jedno kratko vrijeme, bio i Johnny Marr, zvijezda prošlogodišnjeg Yammatova. A sama Chrissie, mimo banda, objavila je niz pjesama s nizom glazbenika, među ostalima Frankom Sinatrom, Cher i UB40.
Chrissie Hynde jedna je od najvećih kantautorica suvremene glazbe. Svih ovih desetljeća, nepokolebljivo, ali uporno i tvrdoglavo Pretendersi s lakoćom prelaze most između punka, novog vala i pop glazbe poput nijednog drugog benda, sa žanrovski definiranim pjesmama poput “I’ll Stand By You“, „My Baby“, „2000 Miles“, „Kid“, „Back On The Chain Gang”, „Brass In Pocket“, “Don’t Get Me Wrong”, „If There Was A Man“, „Holy Commotion“ i „Let’s Get Lost“, spomenimo samo neke.
Bend je prodao preko 25 milijuna albuma, a 2005. uvršteni su u Rock’n’Roll Hall Of Fame.
Chrissieinu biografiju objavljenu 2015. pod nazivom: Reckless - moj život kao Pretender, New York Times je ocijenio “iskrenim i prepoznatljivim ljubavnim pismom rock and roll-a”.
Ona sama kaže da je to što je postala vegetarijanka nešto najbolje što joj se dogodilo. Kao takva došla je do toga, rekla je jednom, da one koji jedu meso promatra s gađenjem, prezirom gotovo, da je naučila živjeti uz njih i s njima se družiti, no da ih ne cijeni. Kao takva postala je aktivistica za prava životinja, podupire organizacije PETA i Viva!, a uz Judea Lawa, Paula McCartneya i druge pojavila se 2002. kao lice kampanje protiv krzna “Fur and against” organizacije Respect for Animals koja se bori protiv trgovine krznom.
Nakon što su 2016. objavili svoj deseti studijski album „Alone“ koji je producirao Dan Auerbach iz Black Keysa, The Pretenders nastavljaju dijeliti pozornice i postave s velikanima poput Fleetwood Mac i Stevie Nicks, Guns & Roses, Simple Minds, Kamasijem Washingtonom i Specialsima svirajući na nekim od najuzbudljivijih nastupa uživo.
Heaven 17 nastali su nakon urušavanja prvobitne postave The Human League iza koje je stajao Martyn Ware, vođa tog benda, a koji je paralelno pokrenuo bend i manju diskografsku kuću B.E.F. - portfolio budućih glazbenih projekata od kojih je Heaven 17 zasigurno najvažniji. Bili su nova pojava na sceni, projekt koji je zamišljen kao jedinstveni producentsko-glazbeni sastav s potpuno novim radikalnim predloškom za promišljanje glazbe.
Ian Craig Marsh, suosnivač grupe The Human League, pridružio se Wareu zajedno s Glennom Peterom Gregoryjem kao glavnim vokalom. Potonjeg su željeli angažirati već i za The Human League, no Glenn je napustio Sheffield kako bi postao fotograf tjednika New Musical Express, pa su se morali zadovoljiti Philipom Oakeyjem s kojim su se početkom 80-ih razišli, te mu ustupili naziv/bend The Human League.
Kao British Electric Foundation proizveli su dva originalna albuma, ‘Music For Stowaways’ i ‘Music Of Quality and Distinction vol.1’, i njima predstavili predložak koji su u osamdesetima koristili The Assembly, a u devedesetima Electronic (odnosno Damon Albarn i Jamie Hewlett kao Gorillaz).
Ali Heaven 17 bili su ti koji su potrajali više od trideset godina i pomogli oblikovati budućnost moderne glazbe. Njihov prvi album, ‘Penthouse And Pavement’, jest i ostaje moderan klasik.
‘Penthouse And Pavement’ ukratko možemo opisati kao glazbeno shizoidni komad moderne umjetnosti. Side 1 vodi nas u novom, uzbudljivo plesnom funky smjeru, dok Side 2, all-synth strana daje dojam o tome kako je mogao zvučati treći album The Human League s Wareom i Marshom da su ostali u bandu - divne melodije i drski aranžmani s pjesmama poput ‘Let’s All Make A Bomb’ i ‘Song with No Name’, najboljima od britanske elektronike.
U originalnoj vinilnoj verziji ovog albuma posljednja pjesma „We’re Going to Live for a Very Long Time“ urezana je kao brazda koja u svojoj trećoj minuti i petnaestoj sekundi nastavlja ponavljati u beskonačnoj petlji „..for a very long time, for a very long time..“ kao svojevrsni audio manifest kojim Heaven 17 potvrđuju svojom „40th Anniversary Greatest Hits“ turnejom, u sklopu koje gostuju na partyju Yammat FM-a, Yammatovu 5 fueled by Cockta, 30. studenog u Laubi. Definicijska značajka Heaven 17 bila je potpuna umjetnička kontrola nad njihovom glazbom.
John Foxx, jedan od electro pionira toga doba rekao je: "U to vrijeme nitko drugi nije tako djelovao. Možda su bili najbliži duhu The Residentsa ili Devo, ali oni nisu klasične pop izvođače kooptirali na svoje ploče. Bilo mi je drago što su neko vrijeme koristili moj studio kao bazu. Učinkovito su dekonstruirali pojam benda i otvorili vrata da u svoje snimke uključe sve kojima su se divili, uvevši sve te različite žanrove u svoj glazbeni svijet. Vrlo hrabra ideja. Velikodušna i otvorenog srca. Nije nešto što često nailazite u popularnoj glazbi.“
Sljedeći album, ‘The Luxury Gap’, bilo je njihovo pop remek-djelo, trenutak kada je sve stalo na svoje mjesto i to s razornim učinkom. Za svoj sljedeći album Heaven 17 izveli su jedini mogući i najteži trik. ‘How Men Are’ bio je skup eksperimentalnih pjesama koje su ujedno bile i pop pjesme. Bez obzira na to što je album iznjedrio hitove “Sunset Now” i “This Is Mine”, a popularnost benda dostigla vrhunac, i iako su i dalje bili produktivni i uvijek inteligentni, na sljedećim izdanjima, ‘Pleasure One’ i ‘Teddy Bear, Duke & Pyscho’ izgubili su taj smjer.
U 2000-ima, Heaven 17 je spao na dva originalna člana, Ian Craig Marsh napustio je bend kako bi upisao diplomski studij psihologije. Ipak, zanimanje za Heaven 17 i njihove live nastupe koje je presušilo desetljeće ranije, sada je dramatično poraslo. Potpuno nova generacija umjetnika počela je Heaven 17 isticati kao glavni utjecaj. Zvuk grada čelika nakon više od 35 godina ponovo je postao zvuk nove generacije, a svojom lukavom, postmodernom kritikom društva Heaven 17 nikada nisu zvučali tako rezonantno, niti su bili toliko potrebni kao danas. ‘40th Anniversary Greatest Hits Tour’ zaustavit će se u Laubi, na Yammatovu 5 fueled by Cockta.
Heaven 17 su ovdje za njihovu generaciju da se prisjeti i novu generaciju da nauči, doživi i uvjeri se kojom se snagom i vjernošću, a istovremeno suvremenošću izvode pjesme koja su glazbu učinile jednako vibrantnom danas, kao i 1981. godine.
Ulaznice su dostpune putem sustava entrio.hr, a dio će se moći osvojiti kroz program Yammat FM-a.
bi Vas mogao zanimati
Uvjetima korištenja i Pravilima o privatnosti