"A KAKO se zove grupa?", začulo se pitanje s druge strane žice. Pripadao je vlasniku Ealing Jazz Cluba u zapadnom Londonu, omiljenog okupljališta netom rođene britanske blues scene. Sasvim formalno pitanje zateklo je Briana Jonesa u nebranom grožđu.

Kao prvo, još nisu imali basista i bubnjara. Kao drugo, nisu još smislili ime. Na podu je ležala The Best of Muddy Waters. I onda bljesak ideje: "Rollin' Stones. Zovemo se Rollin' Stones", krstio je u hipu Jones bend u nastajanju, po Watersovoj Rollin' Stone Blues. Uskoro su našli basista i bubnjara, a namjesto apostrofa stavili pripadajuće G.

Bijeli blueseri

I dok su jazz već desetljećima svirali i bijelci, blues je ostao rezerviran isključivo za crnce. Sve dok se tog posebnog glazbenog stila nisu dohvatili Britanci početkom 1960-ih. Alexis Corner i John Mayall spontano su napravili ono što je njihovim američkim suvremenicima bilo nezamislivo i nastao je bijeli blues.

Brian Jones se kretao upravo u tim krugovima, zajedno s Jack Bruceom i još nekim dečkima koji će narednih godina definirati blues rock scenu u Britaniji, pa onda i u cijelom svijetu. 

Jones je u Jazz News, lokalnom listu iz opasne londonske četvrti Soho, 2. svibnja. 1962. izdao oglas da traži glazbenike za novi rhythm i blues bend. Prvo mu se javio klavijaturist Ian Stewart, onda pjevač Mick Jagger, koji je sa sobom doveo gitarista Keith Richardsa.

Jones je odmah krenuo tražiti termine za nastup, i tako je nastala anegdota s početka teksta. Potom su primili Bill Wymana, jer je imao tada čuveno i bučno VOX AC30 gitarsko pojačalo te bas gitaru koju je sam napravio. Uspjeli su onda nagovoriti i jazz bubnjara Charlie Wattsa da im se pridruži i tako je London dobio još jedan, vrlo poseban blues bend. Izvodili su djela crnih blues legendi, ali i Chuck Berryja, što su im neki puritanci zamjerili. Imali su i duge kose, koje su znale iritirati publiku.

"Ošišajte se!", viknuo im je netko iz publike.

"I što, da izgledamo kao ti?", odbrusio je Jagger onim svojim neprevedivim dijalektom.

A na sceni je ta petorka jednostavno rasturala. Evo ih u izvedbi Chuck Berryjevog klasika.

Fatalni susret

Ne pokušavam sada iznijeti cijelu povijest Rolling Stonesa, za to se pišu knjižurine. Samo se fokusiram na njihovo nadrastanje čovjeka koji ih je stvorio. I na njihovu renesansu nakon što su ostali bez Briana Jonesa.

Koji je, kako svjedoče oni koji su ga poznavali, znao biti vrlo ljubazan, dobroćudan, pametan, da bi odjedanput postao zloban i svadljiv. Možda bi mu danas tko dijagnosticirao bipolarni poremećaj, a definitivno mu nisu pomogli alkohol i droge koje je prilično obilato trošio. Znao je biti i nasilan prema svojim partnericama, lijepu Anitu Pallenberg toliko je snažno udario u lice da je i vlastitu šaku potrgao.

Dečkima u bendu zamjerio se još kad je od zarade za nastupe uzimao proviziju zbog organiziranja koncerata (čime se uopće nije bavio on nego Giorgio Gomelsky). 

Jače razilaženje s ostatkom benda počelo je onog trenutka kad su, prema priči, Stonesi na ulici sreli Lennona i McCartneya.

"Imate li neku pjesmu za nas?", pitali su bez pardona.

"Imamo jednu koju smo taman počeli praviti", odgovorio im je najjači autorski rock dvojac.

Otišli su u studio i očarano gledali Johna i Paula kako u kutu skladaju. Odmah su je snimili i prvi put se našli među top 20. 

No, za njihovu je budućnost bilo još značajnije to što su Jagger i Richards shvatili da bi i oni trebali početi skladati. Menadžer Andrew Loog Oldham dao im je zeleno svjetlo u vidu naredbe: "Ne izlazite dok ne napišete pjesmu kao Lennon i McCartney".

Jones je bio protiv, bunio se da oni gube svoje blues korijene. Istina, prva stvar koju su napisali Jagger i Richards nije imala ni b od bluesa. Možda i u strahu od Jonesa poklonili su je 17-godišnjoj Marianne Faithfull, tada velikoj Jaggerovoj ljubavi. Sljedeće godine odlučili su je i sami snimili. A vi sami prosudite jesu li pogriješili što su se okrenuli skladanju.

Super svirač, slab kompozitor

Briana Jonesa svi pamtimo kao gitaristu Stonesa, premda je njegov prvi instrument bio klarinet. Vladao je i drugim puhačkim instrumentima: osim obavezne usne harmonike, na popisu su mu bili eufonij i alt saksofon (čak i na jednom singlu Beatlesa).

Svirao je bubnjeve na singlu Petera i Gordona, udaraljke na All Along the Watchtower od Hendrixa (!), marimbu na Under My Thumb od Stonesa. I dok je George Harrison učio komplicirani sitar od Ravi Shankara, Jones je sam skužio kako bi ga trebalo svirati i odmah to snimio na čuvenoj Paint it Black pjesmi. Vjerojatno nisam spomenuo što je sve Brian Jones svirao bez problema, samo objašnjavam o kakvom se talentu radilo.

No, skladati jednostavno nije znao. Nije da nije pokušavao, postoje i neke snimke, ali čak i oni koji bi htjeli imati sve što su Stonesi ikada snimili kažu da je to bezvrijedno. Skladao je soundtrack za njemački film Mord und Totschlag, u kojemu je glumila upravo ona Anita Pallenberg koju je Jones što volio, što tukao.

Ipak, za ovu legendarnu pjesmu kažu da ju je Jones uglavnom osmislio. Ako ćemo iskreno, gomila glazbenika bila bi zadovoljna da im je ovo bila jedina stvar koju su komponirali.

U njoj Jones svira klavir i, kao što i vidite na spotu, blok flautu. Na kojoj izvodi prekrasnu kontramelodiju, jasan znak izvrsne muzikalnosti.

Kad vas pitaju što je to tako neponovljivo u starijoj glazbi, pustite im ovo.

Šut karta

Posljednju bitnu ulogu u Stonesima Jones je imao tijekom snimanja fenomenalnog albuma Beggars Banquet. Zbog zloporaba droge već je dobio uvjetnu kaznu, da bi mu onda policija u stanu našla marihuanu. On se prilično podlo pravdao da su to ostavili prethodni vlasnici. Prijetila mu je kazna zatvora, no, izvukao se samo s novčanom. "Za ime Božje, nemojte opet upasti u nevolju, jer će onda biti ozbiljno!", zavapio je dobrohotni sudac.

Što Jones, naravno, nije poslušao. Pijan i/ili drogiran imao je nesreću na motoru i završio u bolnici. Njegovo sudjelovanje u bendu svelo se na potpunu simboliku, a zbog problema s drogom nije mogao dobiti radnu vizu za Ameriku, što je onemogućavalo Stonesima planiranu turneju.

Kad su snimali dokumentarac Rock'n'roll Circus, Jones je praktički samo statirao. Stonesi su zvučali nekako isprazno, osobito u usporedbi s Jethro Tullom i Lennonovim bendom (s Claptonom i Mitch Mitchellom).

Nije više pomoglo ni to što je Jones bio i glavno lice Stonesa, čiji su izgled imitirali brojni tadašnji rockeri, ostatku benda je prekipjelo: 8. lipnja 1969. Jagger, Richards i Watts došli su mu u kuću reći da više nije član grupe. On je sutradan dao izjavu za javnost prema kojoj se radilo o njegovoj vlastitoj odluci.

Tužni klub 27

Neki bendovi bili su toliko međusobno povezani, da je odlazak jednog člana grupe ujedno značilo i kraj cijelog projekta, poput Zeppelina nakon Bonhamove smrti.

Neki drugi, pak, poput Floyda, nastavili su dalje i nakon odlaska glavnog člana. Stonesi su namjesto Jonesa uzeli mladog i vrlo kvalitetnog gitarista Micka Taylora. Koji se, usput rečeno, prilično sablaznio kad je vidio koliko su neuvježbani. 

I koliko god takva odluka bila bolna, vrijeme je pokazalo da su bili u pravu, jer je s Taylorom započela zlatna era Rolling Stonesa. Iako više nisu bili na samom vrhu, kao u doba kad su se natjecali s Beatlesima, u toj su postavi izdali zaredom pet vrhunskih studijskih albuma.

Stonesi su za 5. srpnja 1969. zakazali koncert u londonskom Hyde Parku, kako bi predstavili novu akviziciju. No, namjesto svečane premijere, održali su praktički karmine: dva dana ranije Jonesovo beživotno tijelo nađeno je na dnu njegovog privatnog bazena. Policija je zaključila da se radilo o nesretnom slučaju, a kasnije su se, kako je to uobičajeno, isplele teorije zavjere o ubojstvu.

Jones je prvi rocker koji je upao u onaj strašni Klub 27, u kojemu su glazbene legende što su umrle s 27 godina. Od Jonesa su se oprostili svi koji su nešto značili u rocku, poemu mu je sastavio i Jim Morrison, koji je onda umro na isti dan dvije godine kasnije.

Rolling Stones su nastavili čak i nakon odlaska Taylora, a potom i nakon što ih je napustio Wyman i umro Watts. Najveći rock cirkus i dalje svira posvuda i povremeno snima, i tako će biti sve dokle god Jagger i Richards budu mogli i htjeli.

Svakoga dana negdje u svijetu neki novi klinac nabasa na Stonese i oduševi se glazbom koju je slušao još njegov djed. A neki stari rocker skine prašinu s ploče, stavi je na još ispravni gramofon i odvrti neku stvarčinu koju znaju samo oni što su proveli desetljeća slušajući Stonese.