DECA zla prva je srpska TV serija koja se prikazuje na kanalu HBO. Svoj međunarodni život započela je 2. 11. u tandemu s bosanskohercegovačkim pandanom Znam kako dišeš. Svjetski proboj regionalnih ex-yu produkcija uglavnom se u nekada bratskim republikama dočekuje sa simpatijama. Naime, u umjetnosti je malo drugačije nego u sportu gdje je nacionalistička ostrašćenost i dalje najživlja i bilo kakvom uspjehu susjeda još uvijek se teško masovno radovati.

OPREZ! Tekst može sadržavati spoilere.

Tako je valjda jer nam je kod igranih serija svima jasno da se, u slučaju velikog uspjeha jednih, automatski postavlja temelj za uspjeh svih ostalih.

Odnosno da, ako jedan od naših projekata napokon otkrije zlatnu žicu koja vodi do srca i umova globalnog auditorija, lako ćemo ga svi slijediti i onda će oči svijeta opet biti uprte u nas (ovoga puta iz dobrih razloga), a neki Azijati, Amerikanci i Afrikanci pokazivat će si međusobno scene na mobitelima, učiti naše riječi, raspravljati o našim glumcima, širiti interes za naše bendove i pjesme i upoznavati se s našom kulturom. 

Više zanimljivo nama nego drugima

Naravno, svatko bi htio da prva balkanska Squid game ili La casa de papel, neki južnoslavenski Killing ili Dark dođe baš iz njihove države, ali spomenuta magična formula našim TV kreatorima i dalje izmiče i sve naše serije uvijek su više zanimljive nama samima nego bilo kome drugom.

Slučaj je to i s Decom zla.

Žanrovski, na prvi pogled Deca zla su triler. Dijelom policijski procedural, a dijelom ono što se popularno zove "legal thriller", dakle film ili priča koja je radnjom vezana za odvjetnike, sudnice, tužitelje i sve što uz to ide. Beogradski sudac Miodrag Majić odlučio se u zreloj dobi svog života i karijere latiti pera i svoja višegodišnja sudska iskustva pretočiti u nekoliko uzbudljivih romana od kojih su Deca zla bila prvi.

Od tog romana sada nastaje serija koja po žanru, kao što već rekosmo, naizgled pokušava slijediti trag skandinavskih krimi-trilera koji su posljednje desetljeće i pol stekli globalnu popularnost.

Dakle sve se vrti oko ubojstva – lidera najveće srpske opozicijske stranke Radovana Kovača, u svojoj velebnoj vili na elitnom beogradskom Dedinju, brutalno je ubio maskirani počinitelj. Ubojstvo šokira javnost, a policija i tužiteljstvo uoči nadolazećih izbora (u Srbiji su izbori uvijek nadolazeći i predizborna kampanja se uistinu nikada ne prekida) pod pritiskom su da ga što prije riješe i održe rejting vladajuće stranke.

Tu je Nikola Bobić, mladi cool odvjetnik kojeg tumači Radovan Vujović, tu je mlada simpatična novinarka Bojana koju glumi Jovana Stojiljković (kao njegov love-interest), tu je glavnoosumnjičeni Dragan Pažin (Peđa Marjanović), Kovačev tjelohranitelj, optužen pod dubioznim okolnostima i s labavim dokazima, a tu je i nagovještaj neke tajanstvene priče iz prošlosti iza koje se krije motiv ovog zločina.

Uistinu, strani gledatelji ovakvu su postavku vidjeli tisuću puta, i teško je očekivati da ih u moru manje-više sličnih produkata ovako nešto zaintrigira. Međutim, snaga Dece zla nije u tome što formulu pokušavaju rabiti u domaćim okolnostima, nadajući se svjetskoj slavi.

Fantastika prije nego triler...

Snaga i tajna popularnosti ove serije ponajprije u Srbiji, na domaćem terenu, ali i u regiji, jest u njenom suštinskom idejnom određenju prema kojem ju prije možemo doživjeti kao uspješnu priču fantastike, nego trilera s ozbiljnom realističnom podlogom.

Čini se naizgled lako tom triler zapletu maliciozno pronalaziti mane i rušiti ga. Čak i površni gledatelj negdje će već nakon četvrte ili pete epizode vjerojatno sklopiti mozaik i prokužiti i tko je ubojica i kakav se motiv krije iza njegovog ubilačkog pothvata.

Pažljivijem će doslovno od uvodne scene sve biti jasno: lika koji se zove Radovan ubija netko uz zvuke bosanske pjesme Ah što ćemo ljubav kriti Silvane Armenulić, pa nam inspektori na očevidu natuknu kako je ovo svirepo umorstvo vjerojatno "osobni čin počinjen iz strasti", implicirajući time osvetu. 

"A tko bi se to ovdje mogao osvetiti nekom Radovanu i zašto?" mogli bismo se zapitati. Ako se opet vratimo na promišljanje o tome što nas čini izuzetnim i po čemu smo osim uspjeha sportaša bili svjetski poznati, neće nam biti teško shvatiti – svako društvo vrlo često pop kulturom proživljava traume iz svoje recentne ili ne tako recentne prošlosti, te tako i dan danas u svakom japanskom filmu moramo vidjeti atomsku bombu – bila nam ona prikazana simbolički ili doslovno.

Ono fantazijsko pak u Deci zla ne obznanjuje se u motivima. Ne mislimo tu na nekoliko nadnaravnih scena u potonjim epizodama u kojima Nikola Bobić trijezan ili pod utjecajem halucinogena sreće duhove koji mu pružaju informacije vitalne za rješavanje misterije.

Nismo ni zluradi poput nekih kritičara pa je nazivamo fantazijom zato što zamjeramo faktografske greške u tretmanu priče o ratnim zločinima. Inače, ovaj aspekt serije izazvao je mnoštvo polemika kako s desnog tako i s lijevog spektra regionalne javnosti.

Jedni su, naravno, zamjerali zašto se opet zločinci vezuju samo za jedan narod pa je u medijima odmah okarakterizirana kao “antisrpska” ili “drugosrbijanska”; dok su drugi zamjerali previše mlak i naivan prikaz zločina prije kao djela poremećenih pojedinaca, a ne kao organiziranog sistemskog pothvata.

Obje strane slagale su se u ocjeni da je ovo previše ozbiljna tema da bi se njome bavio netko tko u suštini u nju nije upućen (mada je Majić uvijek isticao da je ideja došla od stvarnog slučaja na kojem je kao sudac radio), ali publika je u najvećem broju za te priče bila nezainteresirana, kupljena upravo onim o čemu govorimo.  

...koju ćemo jednom, možda, i doživjeti

Fantastika Dece zla ogleda se u želji ove serije da ispriča priču u kojoj bi na prvom mjestu trebala pobijediti pravda, a potom pravo, jer u takvu priču gotovo nitko od nas više ne vjeruje. Serija je fantazija jer se usuđuje reći da među nama i dalje ima ljudi s obrazom i moralom, few good man (and women), koji će u obračunu s korumpiranim sustavom riskirati sve, posao, karijeru, pa i život, zarad istine i pravde.

Ima novinara koji neće pristati na pisanje tabloidnih vijesti zarad popularnosti, ima tužitelja koji će odbiti mito i usuditi se glasno reći – ministar je korumpiran; susjeda koji pomažu u nevolji, odvjetnika koji besplatno brane siromašne i potlačene, uopće ima ljudi koji su spremni izaći iz zone komfora i na jedan dan postati policajci, vojnici i službenici državnog osiguranja, ako su već ti koji bi taj posao trebali obavljati, zakazali.

Mi smo jednostavno toliko navikli na apatiju, kukavičluk i moralno posrnuće da nam ovakva ljudska istupanja makar i u filmskoj zbilji zaista djeluju kao fantastika, jer prije bismo povjerovali u zmajeve koji lete nad Beogradom (ili Zagrebom) nego u ovako nešto.

Na kraju, ima i vjere da svakog zlikovca može sustići kazna, ali i da svaki grešnik zaslužuje oprost ako se zaista kaje te da postoji nada kako se i najdublje rane nekako mogu zaliječiti.

S obzirom na to da ovih nekoliko dobrih (ali i onih loših) ljudi glumi nekoliko briljantnih glumaca poput već spomenutih Vujovića, Marjanovića i Stojiljković, ali i iskusnih kao Ljube Bandovića, Nikole Koje, Anice Dobre, Bojana Dimitrijevića, Zorana Cvijanovića, odnosno mladih snaga, naročito Milice Janevski u ulozi zamjenice državnog tužitelja i Miodraga Dragičevića, jasno nam je otkud taj dobar osjećaj i želja većeg dijela publike da seriju pogleda u jednom dahu.

Deca zla, iako nisu stekla planetarnu popularnost i prepoznavanje, uspjela su nam dovoljno uvjerljivo prikazati neku Srbiju i svijet u kojoj sve ono što nas suštinski čini moralnim bićima još uvijek postoji oko nas i u nama, i nas se to dojmilo, pa su samim tim postale nebitne sve te stvari oko kojih su kritičari cjepidlačili - stupnja desnog ili lijevog političkog naginjanja, logičke greške, dramske nespretnosti, narativnog praznog hoda, i ostalog. 

Čini se da svatko tko je Decu zla pogledao, a kaže da nije uživao, vjerojatno laže, iz ovih ili onih pobuda, a mi koji jesmo, prošli smo kroz jednu zabavnu, u triler prerušenu, fantaziju o početku borbe za neko bolje društvo, fantaziju u koju ćemo jednom i u zbilji valjda naučiti vjerovati.