TREBAO je to biti jedan od koncerata za pamćenje: na gitari Peter Green, čovjek kojega su svojedobno prozvali boljim od Claptona. I ne mogu reći da nije bilo dobro, solaže su bile sasvim solidne, a popis pjesama za poželjeti, sve one stvari po kojima ćemo ga zauvijek pamtiti. Istina, bilo mi je čudno što im ritam gitaru svira jedan prilično nezainteresirani i ispijeni tip, koji kao da je zalutao na tu večer klasika blues rocka.

Nisam na to pretjerano obraćao pozornost do predstavljanja članova na kraju koncerta. Meni i ne samo meni sve su to bila nepoznata imena, a šok se dogodio onog trenutka kad su predstavili i onog u vremenu i prostoru izgubljenog ritam gitarista: TO je bio Peter Green, a onaj za kojega sam ne samo ja mislio da je on, tip koji je solidno pjevao i solirao, bio je neki sasvim stoti nebitni glazbenik.

Možete se, naravno, sada smijati svima nama koji nismo skužili tko je pravi Peter Green, mi smo generacija prije Googlea i Wikipedije, glazbenike smo prije svega znali s ploča.

A na radio stanicama moje mladosti niste mogli propustiti ovaj instrumental, jedan od najpoznatijih u povijesti popularne glazbe.

Umjetnik dugog tona

Bio je to ni manje ni više nego legendarni britanski blueser John Mayall koji je zbunjenom producentu Decca Recordsa Mike Vernonu rekao da ima boljeg gitarista od Claptona. "Možda i nije bolji sada, ali za nekoliko godina bit će najbolji." Ne možete zanemariti riječ čovjeka koji je svirao i s Claptonom i valjda sa svakim imalo kvalitetnim britanskim gitaristom tog vremena.

Istini za volju, radi se o dvojici gitarista prilično različitog stila. Dok je Clapton težio snazi i brzini, Peter Green je klizio lagano po pragovima i puštao da ton traje dokle god je to potrebno. I stalno se domišljao kako dobiti iz gitare zvukove kakvi se prije nisu čuli.

Ogledni primjer je ovaj instrumental kojega je svirao još s Mayallom – žice svog Gibson Les Paula zategnuo je gotovo do puknuća, a zatim uključio reverb (što je pokupio od Hanka Marvina, idola svoje rane mladosti) i pojačao zvuk do granice distorzije. Dobio je jedan od najljepših tonova u povijesti električne gitare. 

Ako vas ovo neodoljivo podsjeća na nekoga, niste u krivu, Carlos Santana se itekako nadahnuo Greenovim sviranjem.

Otac heavy metala

Petera Greena ljubav prema bluesu nije zadržavala od isprobavanja i drugačijih stilova. U jednom od svojih zvučnih eksperimentiranja, nadahnutom košmarnim snom, došao je na samu granicu heavy metala. Karakteristično "struganje" po dvotonskom (power) akordu, moćni rif, mistične i stravom ispunjene riječi (Manalishi je čudovište iz tog sna).

Samo nabijte još jaču distorziju i dodajte Ozzyjev glas, pa ste dobili pravi Black Sabbath (koji se upravo i pojavljivao na sceni). Green je bio uvjeren da će stvar postati veliki hit, malo se razočarao kad je došla tek do 10. mjesta britanske top liste.

Za utjehu, pjesma je ušla u povijest, a moja generacija prvi put ju je čula u odličnoj obradi Judas Priesta. Imao sam u razredu njihovog velikog fana, ponosno mi je pustio tu stvar kao njihovu najbolju. Morao sam ga razočarati, ali mi je bilo drago da su neke nove generacije prepoznale davnu najavu onoga što dolazi.

Potonuće u bolest

A mene ta pjesma dodatno naježi pri pomisli da je bila i prilično jasan znak Greenovog potonuća u bolest. Njemu se događalo isto što i genijalcima o kojima smo već pisali, Syd Barrettu iz Floyda i ovih dana preminulom Brianu Wilsonu iz Beach Boysa: loš gen i oboljevanje od šizofrenije. Ni njima, kao ni Peteu, definitivno nije pomoglo njihovo eksperimentiranje s drogama.

Pete je potonuo tijekom turneje s Fleetwood Macom 1970. godine, navodno u Minhenu, kad se pridružio nekoj hippie zajednici s kojima je veselo svirao i uzimao LSD. Nije odmah nestao s glazbene scene, snimio je neke solidne solo albume, da bi onda godinama lutao u svakom smislu te riječi. I ona epizoda s početka teksta svjedočanstvo je dubine propadanja.

A sve je Pete nagovijestio još u svojoj prekrasnoj Man of the World iz 1969. "To sam ja u svom najtužnijem izdanju", komentirao je godinama kasnije. "Ne bih radije bio netko drugi, samo želim da se nikada nisam rodio", jedan je od najsnažnijih vapaja u povijesti rocka. 

Ne mogu preskočiti i glazbenu stranu pjesme, ono prekrasno ubacivanje G mola na mjestu gdje standardno stoji G dur. I u najtužnijem dijelu namjesto durova ubacuju se komplementarni molovi, što samo podebljava poruku. 

Povratak u žive

Slijedile su godine liječenja, pri čemu se koristila i elektrokonvulzivna terapija, kakva se i dan danas primjenjuje u tretiranju različitih psihijatrijskih bolesti. U nuspojave spadaju i zbunjenost i gubljenje pamćenja. Vjerojatno ga je to držalo i na onom koncertu kojemu sam nazočio i koji je, ako mene pitate, bio nehumano poigravanje s bolesnim čovjekom. 

Peter Green se pravo vratio glazbi tek sredinom 1990-ih sa svojom Splinter Group. I čini mi se da su mu, uz terapiju, najviše pomogli njegovi prijatelji, predvođeni bubnjarskom legendom Cozy Powellom. Obrađivali su blues klasike, solidno i pristojno, iako to više nije zvučalo tako uvjerljivo i posebno kao u najboljim danima. Između ostalog su napravili i obradu Man of the World, ovaj put, možda znakovito, bez teksta. 

Doživio je 74 godine i umro u krugu svoje obitelji 2020.

U moj se glazbeni svemir vratio kad mi je jedan talentirani srednjoškolac rekao da mu je gitarski uzor upravo Peter Green. I ne samo njemu: kad god čujete, primjerice, Gary Moorea ili Mark Knopflera, vi kroz njihove tonove čujete i dio njegove duše.

I, naravno, kad čujete Santanu, to bi vam i on isto priznao, on se i proslavio obradom ovog molskog bluesa s latino prizvukom.