Tekst je izvorno objavljen 11. rujna 2022. Ponavljamo ga jer je talijansko državno odvjetništvo otvorilo istragu koja bi mogla rasvijetliti jedan od najmračnijih i najmanje poznatih aspekata rata u Bosni i Hercegovini – priču o "turistima-snajperistima", stranim državljanima koji su, navodno, plaćali da bi pucali na civile u opkoljenom gradu.

ZAMISLITE da imate toliko novca da možete učiniti bilo što. Odletjeti s Elonom Muskom na Mars, plivati s orkama ili otrčati s Messijem do nekog bolesnog dječaka na onkološkom odjelu bolnice. Ali ne.

Od svih mogućnosti da osjetite navalu adrenalina ili emocija, izaberete doći u zemlju u kojoj bjesni rat. Date brdo love da legnete pored snajperista koji nišani ljude u opkoljenom gradu i pucate u ženu koja nosi kanister s vodom. Ili doplatite više ako joj uspijete pogoditi dijete dok ga drži za ruku.

Dokumentarni film Sarajevo safari, čiji je autor profesor s ljubljanske Akademije za kazalište, film i televiziju Miran Zupanič, dio je programa AJB DOC-a i donosi svjedočenje Slovenca skrivenog identiteta.

Zamračenog lica, ali ne i moduliranog glasa, muškarac govori kako je 90-ih svjedočio organizaciji ljudskog safarija, neke vrste morbidne razonode za ekscentrične bogataše, mahom Amerikance, Talijane i Ruse, koji su helikopterom iz Beograda redovito dolazili na Pale, a zatim i u snajperska gnijezda na područjima Sarajeva pod kontrolom Srba. Snajperist bi potom ustao, a bogataš bi legao na njegovo mjesto i naslonio oko na optički nišan.

Iz polumraka streljane svjedok govori da je bio basnoslovno plaćen, ali i da su se safari tarife povećavale ako bi snajperist uspio pogoditi dijete. Ciljalo se, kaže, u prsa jer su tako šanse za pogodak najveće, a šanse za preživljavanje pokretne mete najmanje. Scoutali su baš njega za ovaj posao jer (po riječima "poslodavca") to ne bi mogao raditi nijedan Hrvat ni Srbin.

Toj nekoj agenciji u Austriji trebao je baš on jer je u Jugoslaviji radio kao obavještajac pa je zbog svojih poznanstava mogao obavljati neku vrstu posredništva bogatoj klijenteli, koja je predstavljala novu vrstu ubojica, onih koji plaćaju da bi ubijali.

Oko 35 puta doletio u Bosnu avionom UN-a

Slovenac tvrdi da je dobio novinarsku akreditaciju, ali od koga je dobivao novac - ne znamo, kao ni tko su ljudi iz velike mreže morbidnog zločina. Kada je i sam potražio odgovore od svog poslodavca, oni su mu rekli da se radi o "zanimljivim stvarima".

A da jest zanimljivo, pokazuje njegova tvrdnja da je za vrijeme rata 35 puta u Bosnu došao avionom UN-a. S klijentima nije ostvarivao neku posebnu komunikaciju, ali je primjećivao da su dolazili s izuzetno jakim adrenalinskim nabojem i da su na sebi imali vrhunsku lovačku opremu.

E sad, opet malo zamišljajte. Zamislite da ste na egzistencijalnom dnu i da nemate ni vode ni hrane, da topite snijeg kako biste se okupali pa nakon kupanja tom istom vodom ispirete toalet. Godina je '93. i dnevno vas zasipaju stotine granata i metaka.

Stojite u redu da dobijete nejestivo smeće u konzervama humanitarne pomoći (koja je također stizala avionima UN-a) pa vas jedan takav bogati psihopat nanišani s brda.

No pozabavimo se filmom koji, istina, nadilazi standardne kinematografske obrasce zbog toga što traumatizira i dovodi gledatelja u situaciju da prisustvuje nekoj vrsti snuffa. Redatelj Zupanič je u ratu boravio u Sarajevu snimajući dokumentarac pa su autentične snimke iz tog razdoblja iskorištene u njegovom novom filmu.

Od producenta Francija Zajca 2019. godine čuo je za Sarajevski safari i preko njegovog poznanstva došao u kontakt sa svjedokom. Odlučio je ovu priču iskoristiti za film i zaštititi identitet svjedoka.

Snimke pokazuju "grad posljednjih stvari". Jedan djedica cjepka ostatke panja u parku kako bi imao nešto za ogrjev, zatim vidimo tijela ubijenih ljudi u lokvama krvi, koje sugrađani stavljaju u prtljažnik Golfa 2 i voze u mrtvačnicu.

Roditelji jednogodišnje bebe pogođene snajperom govore o gubitku djeteta, a u filmu je svjedočenje Faruka Šabanovića, autora filma Ptice kao mi, koji je u ratu pogođen snajperom u kralježnicu te je tako ostao paraliziran.

Danas postoji ogroman problem dokumentarnog filma jer se pod ovaj žanr podvodi baš sve što sadrži samo nekoliko snimki stvarnosti. Često se brka s televizijskom reportažom i autori često zaborave na činjenicu da su dokumentarci filmski tretman stvarnosti i da (barem na razini montaže) mora postojati intervencija koja će omogućiti da cjelina funkcionira prema zakonima dramaturgije.

Namjera ovog filma je proizvesti šok

Filmu Sarajevo safari nedostaje puno toga što će u gledatelju proizvesti nešto više od stanja šoka. Druga strana priče provlači se poput fantoma. Sve može biti, a ne mora. Činjenice imaju domet trača. Pored skrivenog Slovenca, u filmu o safariju govori obavještajac Armije BiH Edin Subašić, koji je za neobičnu praksu stranaca doznao od zarobljenog srpskog vojnika.

Okrutno, perverzno, necenzurirano, ali provocira niz pitanja. Koje su bili pravi razmjeri rata u bivšoj Jugoslaviji? Jesu li alarmi prema institucijama trebali biti bolji izbor od snimanja filma? Ili, ako je film snažnije sredstvo za odjek ove priče, nije li trebalo ipak dati malo više? Svjedok figurira u filmu poput duha, zaštićen je prema sporazumu koji ima s producentom filma, a najveća ironija ove priče bila bi da je za sudjelovanje u filmu dobio honorar.

Senzacionalizam ove priče pokazuje poražavajuću činjenicu da je ubijanje snajperom kao ratna strategija raznošenja mozga civila danas samo informacija, a ubijanje iz zadovoljstva bizarni čin koji će emocionalno i politički uzburkati regiju. Ljudima koji su se našli na nišanu bilo je svejedno gađa li ih netko zbog orgazma ili političkih uvjerenja.

Kad te pogode, svejedno je. Preživjeli Sarajlije danas za sebe duhovito tvrde da su promašeni ljudi, ali ne zato što su besciljni, nego zato što ih je promašio snajper. Humor i filmovi o ratu postali su najbolji bosanski izvozni proizvod. Ratom su se bavili Angelina Jolie i Michael Winterbottom, a Oscar i njegove nominacije stizali su isključivo bosanskim ratnim filmovima.

Da se svijet nalazi u ogromnom moralnom problemu, svjedoči i Eastwoodov hit American Sniper, u kojem Bradley Cooper glumi Chrisa Kylea, "najuspješnijeg" američkog snajperista u Iraku, sa 160 potvrđenih ubojstava civila i vojnika.

Na obroncima grada bio je i Vučić

Sarajevom su za vrijeme rata ordinirali razni adrenalinski ovisnici. Na obroncima grada bio je i Aleksandar Vučić, dok je pjesnik Eduard Limonov odande besplatno pucao po gradu pred kamerama BBC-ja.

Možda je najpoznatija priča o francuskom novinaru Paulu Merchandu, koji je Alejom snajpera (glavnom i najdužom prometnicom u gradu gdje se vozilo luđački jer su šanse za pogodak bile najveće), vozio automobil na kojem je pisalo "Ne pucaj. Ne troši metke. Ja sam besmrtan" i iz kojeg su treštali taktovi pjesme Sympathy For the Devil Rolling Stonesa.

Svoja iskustva je iznio u knjizi, koju je nazvao po pjesmi, napisavši kako voli mrtvačnice gradova koji su u ratu. Nešto kasnije objesio se u jednom pariškom stanu. O tome je prije dvije godine snimljen igrani film.

Ako želiš nekoga uništiti, samo mu daj puno više novca nego što je ikad imao. Statistika rađena na uzorku onih koji su dobili glavne zgoditke na lotu pokazuje da većina njih završi u bankrotu, a mnogi nesretni, u bijedi i napušteni od prijatelja i obitelji. Ako niste umorni od zamišljanja, zamislite sada koliko novca je potrebno da se psihopatologija želje za ljudskim safarijem probudi u ljudima.