I U JUGOSLAVIJI puno se pisalo i pričalo o količini slobodnih dana u godini, a u suradnji s YugoPapirom donosimo jedan tekst o tome iz 1988. godine.

PROSINAC 1988: Već odavno ustalilo se u nas mišljenje da smo zemlja u kojoj se mnogo slavi, da imamo dosta državnih praznika. Sa svoja četiri praznika koji se slave šest dana Jugoslavija u tome iskazuje siromaštvo, ako se usporedi sa Španjolskom i njenim šesnaestodnevnim državnim blagdanima ili Austrijom (s dvanaest dana državnih praznika). Gotovo svugdje u svijetu se više nego u nas slavi, ali i više radi...

I to mi je neki Dan Republike, traje samo tri dana, napisao je prije nekoliko godina jedan naš humorist. Na sreću, ove godine je Dan Republike potrajao solidnih pet, a ponegdje i šest dana. Idući praznik je, dakako, Nova godina.

Slavimo li to mi, Jugoslaveni, možda previše, ili bar više od ostalih?

Kroničari kažu da su neposredno prije raspada Rimskog Carstva njegovi podanici slavili 153 praznika!

Slavilo se, očito, oduvijek i u svim društvima. Najprije se svetkovinama pokušavala uspostaviti komunikacija sa "svetim", da bi se kasnije "institucija" praznika proširila i na obilježavanje raznih vojničkih i državnih pobjeda, a francuska revolucija je uvela i poseban oblik političkih proslava. "Revolucija", zapisao je Emile Durkheim, "uspostavlja čitav sistem praznika da bi održavala stalnu mudrost principa kojima se inspirira".

Bauk svečanosti

U posljednje vrijeme zavladala je fama da smo mi, Jugoslaveni, jedna od nacija koja najviše toga proslavlja. Spominju se neradni dani i nedjelje, a fenomeni "spajanja" i "odrađivanja" dana to komentiraju našim specifičnostima. Međutim, je li i zaista tako? Ako pogledamo službene statistike i tzv. komparativne tablice, čini se da je u pitanju još jedna velika zabluda.

Vjerovali ili ne, po tim podacima kod nas se najmanje slavi i svetkuje. Jer Jugoslavija ima samo četiri savezna (državna) praznika (Nova godina, Praznik rada, Dan borca - slavi se samo jedan dan, i Dan Republike), za razliku od, recimo, jedne Belgije koja samo u studenom ima isto toliko, dakle, četiri nacionalna praznika!

Španjolci, naprimjer, proslavljaju čak četrnaest, a Austrijanci dvanaest nacionalnih praznika. U europskom vrhu su i zapadni Nijemci i Grci, dok smo mi - na samom začelju. Čak ni naši republički praznici bitno ne mijenjanju stvari!

Pa otkud onda ta predrasuda o Jugoslavenima kao "vječitim svečarima"? Novinar Stevo Milovanović u svom dosjeu "Od Dionizija do Dana Republike" uzrok tome vidi u činjenici što nismo dovoljno dosljedno, a tu se razlikujemo od sredine do sredine, napravili razliku između praznika koji imaju institucionalizirani ritam ponavljanja i prigodnih proslava i jubileja.

Tako se događa da se u pojedinim našim sredinama svečanije i raskošnije obilježavaju značajni lokalni datumi, od dana oslobođenja grada, pa sve do dana mjesnih zajednica, radnih kolektiva i dječjih vrtića - nego naši savezni i republički praznici.

Tako su naša prava specifičnost postali, zapravo, jubilarna slavlja, jer u njihovoj učestalosti nema nikakvih pravila pa se tako događa da neka šesnaestogodišnjica nekog početka ili tridesetdvogodišnjica prvog dolaska nekog heroja u to mjesto dobiju karakter prvorazrednog događaja i proslave, što sa sobom povlači i nezanemarljive organizacijske troškove.

A da se takve stvari događaju i u ovo vrijeme kad se svi zaklinju na masovno stezanje remena, lako se može provjeriti u kronikama naših lokalnih novina.

Manje slavlja i manje rada

Vjerski praznici su, čini se, poseban problem, jer službeno izlaze iz okvira općenarodnih svetkovina i nikako se ideološki ne "uklapaju". Međutim, stječe se dojam da i oni polako izlaze iz domena "privatne" aktivnosti i sfere neformalno zabranjenog, što je na neki način pokazao i Jože Smole kad je svojim sugrađanima čestitao Božić, a mnogi su, posredstvom medija, počeli postavljati pitanje treba li najvažnije vjerske datume svrstati u službene praznike?

U jugoslavenskim uvjetima tek tada bi nastala zbrka zato što znamo da u našoj zemlji postoji ne samo niz raznih nacionalnosti, već i religija. Tako, recimo, osim onih "velikih", samo u Beogradu trenutno je aktivno još tridesetak malih vjerskih zajednica, uz napomenu da su sve one pred zakonom potpuno izjednačene.

U sferi "potisnutog" kod nas su i neki stariji datumi iz povijesti koji se obilježavaju dosta selektivno i u čemu nacionalna klackalica često ima presudnu ulogu. Zanimljivo je, međutim, da je ove godine prvi put obilježen 1. prosinac, Dan nastajanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je u novoj Jugoslaviji bio pao u gotovo potpuni zaborav.

Fenomen svoje vrste su, bez sumnje, takozvane "jubilarne godine". Ako se u jednoj godini obilježava neki veliki jubilej (prošle godine je to, recimo, bilo obilježavanje dva stoljeća Vuka Stefanovića Karadžića), onda i čitava ta godina dobiva poseban karakter. Tako se događa da u pojedinim sredinama i žetva postane jubilarna, i doček Nove godine ima poseban značaj za taj kraj - što se sve dozira prema potrebama.

Tako bi, u najkraćem, izgledala osobna karta svih naših svetkovina. A za one koji vole usporedbe, na kraju i jedna zanimljiva izjava predsjednika Šri Lanke Juniusa Richarda Jayewardenea, koju je prošle godine prenio i naš tjednik "Danas":

"Kad je podcijenjeni tim Šri Lanke pobijedio Indiju u kriketu, prije nekoliko godina, ja sam to proglasio nacionalnim praznikom. Mi smo mala zemlja, mi nemamo dovoljno nacionalnih praznika."

I to je dokaz da se u svijetu više slavi nego kod nas. Ali, bogme, i više se radi!
 
Napisao: Slavoljub Marković (Top, 1988.)