NOĆAS je u 66. godini umro Božidar Alić. Snimio je oko tisuću radijskih drama, recitirao je na radiju brojne pjesnike. Glumio je u mnogim filmovima i serijama, a 2003. godine svoj je glas posudio Marlinu u "Potrazi za Nemom".

Iako je posljednjih godina bio poznatiji po nekim drugim stvarima nego po glumačkim uspjesima, u suradnji s Yugopapirom prisjetili smo se dana kad je bio neupitna glumačka zvijezda.

Kolovoz 1988.: Glumci bi, gotovo bez iznimke, htjeli glumiti Hamleta. Čovjeka ponekad uhvati tuga kad ih, mnogo godina nakon Akademije, ugleda na sceni kako i dalje raznose brzojave, a još mu u ušima zvoni: "Moj će Hamlet biti..." Neki se, doduše, usput opamete, "progresivnim" kazališnim žargonom reklo bi se osvijeste. Shvate da nije pitanje biti ili ne biti u tome više ili manje tužnom liku danskog kraljevića. A neki, na kraju, i odigraju toga "svog" Hamleta.

No čemu sad sav taj uvod o Hamletima za ovaj ljetni intervju s Božidarom Alićem, kad on dosad nije odigrao nijednog niti se nada da će uskoro. Zato što Božo već nekoliko sezona zaredom na hrvatskim scenama tumači sve veće "hamletovske" uloge. Ovoga ljeta, naprimjer, u Splitu glumi Princa od Homburga u istoimenom djelu Heinricha von Kleista, pa Pilada u Euripidovoj "Elektri" - gdje je hamletoidan, doduše, Orest, ali gdje postoji jedan Hamlet i svi ostali likovi poprime nešto njegova - u Gavellinu hitu "Ludi dani" tumačio je ulogu grofa Almavive, a u raznim varijantama "Hrvatskog Fausta" razne likove (u splitskoj izvedbi Komesara, u varaždinskoj Afrića-komesara, ili obrnuto). I tako redom.

Kaže da je usput odbio dovoljno uloga na daskama (valjda u očekivanju Hamleta), na ekranu, velikom i malom, u serijama i koprodukcijama da bi dostajale za još pet glumačkih egzistencija. A na primjedbu o Hamletu, on spremno kaže: "Ne znači da ja ne bih rado odigrao i tog Hamleta, kao i mnogi drugi glumci, samo što se oni to stide reći. Da, volio bih ga odigrati - jedino ne bih kako, bilo kada i bilo s kim, u pogrešnoj režiji, na pogrešnom mjestu i s pogrešnim ljudima!"

• Jeste li oduvijek znali da ćete jednoga dana glumiti "sve te Hamlete"?

Da. Od svih razgovora koje sam morao obaviti prije upisa na Akademiju, a to je onih nekoliko nužnih razgovora u kojima čovjek mora saslušati sve one argumente protiv tog poziva, sjećam se osobito jednoga. Bilo je to s mojim prijateljem Željkom Sabolom, grafologom, koji mi je rekao: "Znaš li ti da u tom poslu - ili moraš biti prvi, ili je bolje da se njime ne baviš?" Moj je odgovor bio: "Ja ću biti prvi!" 

Sličan je razgovor sa Željkom, koji je danas u ovoj zemlji jedan od prvih grafologa, prije njegova odlaska na studij prava, obavio moj otac, sa sličnim argumentima i sličnim replikama te sa sličnim rezultatima.

• Kako to, je li vam dr. Sabol - rođak, kućni prijatelj...?

Živim u jednoj kući u Zagrebu, u Ulici braće Kavurića broj 11, gdje se svi vrlo dobro poznaju i gdje svi pomalo živimo kao obitelj. To nije kuća poput onih novogradnji, mamutica, u kojima se stanari i ne poznaju. Generacije klinaca odrasle su, zajedno se "pikulajući" u dvorištu. Postoji neka vrst familijarnosti koja nije naporna. Ako se dogodi nešto lijepo i ako se možemo svi zajedno proveseliti, onda ćemo se - paf! - oko toga i skupiti, a ako ne - ne! Ne daj bože da nekome nešto ustreba - odmah su svi tu! Evo, sad je i Rade Šerbedžija postao dio te proširene obitelji, zajedno sa svojom obitelji.

• I njegova se djeca pikulaju u dvorištu?

Vraga djeca, mala Lucija je predivna! Rade će, ako to pročita, biti ljubomoran kao pas.

• Je li vam dr. Sabol davao trezvene savjete i na osnovi analize rukopisa?

Ne, ja ga nikad nisam gnjavio s time. Više me zanimalo kako on to radi, koje su znanstvene osnove njegova posla.

• Vi ste, dakle, "zagrebački dečko"?

Pa... mislim, da! Rođen sam u Zagrebu, iako mi roditelji nisu Zagrepčani. Do škole provodio sam mnogo vremena u Rijeci, jer su mi nona i zia iz Rijeke. Otac mi je Ličanin. Ali, mislim da su moji roditelji od onih doseljenika koji su sa sobom u taj grad donijeli svoje lijepe običaje i stopili se s njim, a s njime ćemo se svi i istopiti.

• Tko su još bili vaši važni sugovornici na putu do Hamleta?

Bilo je mnogo ljudi koji su mi pomagali (a još više onih koji su nastojali odmoći) da idem putanjom koju čovjek već nosi u sebi, ali koji pomažu da koliko je to moguće - ide smireno, svjesno, uspravno i ravno. Taj je put poput putanje kugle u fliperu, koja vrluda, odbija se sa svih strana, ali na kraju mora završiti ondje gdje joj je mjesto. Bilo je raznih sugovornika. Katkad se čine sasvim slučajnim namjernicima, i tek poslije shvatiš da su bili važni - da su ti prolaznici, ili prolaznice, kroz tvoju sobu skrenuli ili usmjerili tvoj put. Ali, najvažniji i najoštriji kritičar, najstroži prema samome sebi, bio sam ja sam. Užasno sam strog prema sebi, pa sam tako strog i prema ljudima s kojima radim. Tako sam u toku ovih nekoliko, ipak kratkih, godina došao do dvoznamenkastog broja ljudi s kojima više ne bih i nadam se da neću raditi, i jednoznamenkastog broja onih s kojima želim i nadam se da - ako nas zdravlje i sreća posluži - hoću raditi.

• Kako je Božo Alić - glumac obavio tu selekciju s kime i što želi raditi?

Tu selekciju već nosiš u sebi. Ali, tek poslije postaneš svjestan toga - što si, što hoćeš, koju vrstu kazališta, na koji način želiš raditi. I kako živjeti - jer kazalište je život; kako uspostaviti neku ravnotežu u toj neravnoteži života, u kojem realnost zadire u fikciju i fikcija u realnost.

• Nije li "neravnovjesje" između dvoznamenkastog broja onih s kojima više ne biste radili i jednoznamenkastog onih s kojima biste radili ipak malo preveliko, ako je selekcijski kompas već ugrađen?

Ja sam znao što hoću, ali nisam znao kako to hoću, pa su se događali kratki spojevi, koji su i nužni.

• Kako nastaju ti kratki spojevi?

Pa, po prirodi sam kockar! Volim kocku, a da bi se znao dobro kockati, moraš znati i izgubiti i dići se od stola. Katkad sam u nešto ulazio i znajući da ću izgubiti. Najveća je mudrost znati se dići od stola sa sviješću da si izgubio bez psovke u mislima. Jer, pristao si na igru, znao si s kim sjedaš za stol.

• Znači, nema razočaranja?

Ima, kako ne, pogotovu na početku! Normalno je, meni je barem normalno, da kao klinac i mladi glumac vjeruješ. Tada jednostavno ulaziš u jednu veliku i predivnu Alibabinu pećinu, pa shvatiš da u toj pećini nema ni blaga, ni Alibabe, a da hajduka ionako odavno više nema! Treba to izdržati.

• Pišete li vi poeziju, Božidare?

Prve novinske kritike dobio sam kao mlad pjesnik. Prije Akademije imao sam neke recitale, na kojima sam govorio te svoje umotvorine. I sada katkad pišem, ali to zadržavam za najviše dva do četiri para očiju.

• No, recite onda, ipak, nešto sasvim konkretno i prozaično o tim dvocifrenim promašajima.

Bilo bi vrlo okrutno analizirati ih! Svaka je sekcija sama po sebi prilično okrutna, pa iako se katkad može ustanoviti točan uzrok, ne može se uvijek i razlog smrti. Ne želim sada secirati tog Homburškog princa, čije sam misli imao prilike ovoga ljeta izgovarati, ali u pogrešnim okolnostima. Nije mi žao što dosad nisam igrao Hamleta, možda još i hoću, iako vjerojatno neću, ali mi je žao što sam ovoga ljeta u Splitu igrao Homburga u danim uvjetima. No, izdržao sam i zahvalan sam sam sebi što sam izdržao!

• O kakvim je uvjetima riječ?

Mislim da je to mogla vidjeti i većina Studijevih čitalaca prilikom izravnog televizijskog prijenosa premijere, a to je već samo po sebi jedan loš presedan, vjerujem i u svjetskim razmjerima.

• Je li taj TV prijenos jedini promašaj? To, zapravo, i nema neke veze s vama, dok predstava ipak ima.

Da, sa mnom ima veze to što misli Heinrich Kleist, koji je uistinu imao fascinantnu životnu priču. No, nisam je mogao izgovoriti onako kako osjećam da bi se to moglo i trebalo izgovoriti danas u ovoj zemlji, u ovo doba i na ovom Splitskom ljetu. To je nešto što je bespovratno prošlo, i ja nikada više neću imati tu priliku. To je isto kao propustiti priliku za...

• Hamleta?

Ne, nego ženu za koju znaš da moraš biti i bit ćeš s njom, jedino moraš napraviti korak, možda ni to, ali tebe otjeraju - jesti ćevape s lukom!

• I što je bio luk uz "ćevape od Homburga"?

Takvo kazalište, kako je napravljen "Princ od Homburga", mene ni kao čovjeka, ni kao gledaoca - a da ne govorim kao glumca! - ne interesira. Ta vrst trećerazredne opere, u kojoj ne postoji ni prava podjela na tenore, baritone, soprane i altove. Mene više ne zanima nikakva kazališna ni životna laž.

• Što glumac Božo Alić podrazumijeva pod "kazališnom i životnom laži"?

Laž je baviti se kazalištem bez pravog, najiskrenijeg povoda, pa čak i redovničkog predavanja tom poslu. Kazalište zahtijeva užasan asketizam i predanost, pa čak ni tada neće svi redovnici postati sveci. Neki to jesu, a ostali bi se, barem, morali ponašati s nekim strahopoštovanjem prema tom poslu. Obavljanje kazališta i otaljavanje u jednom institucionalnom smislu - nikada me nije zanimalo! Ja sam ipak dao otkaz Hrvatskom narodnom kazalištu, oko kojeg sam se "rolšuhao" kad sam bio malen i ondje gledao prave predstave. Ne može se biti glumac i stalno misliti na socijalu, od čega živjeti; biti glumac i mrzovoljno stalno gledati na oglasnu ploču hoće li te netko tamo objesiti i hoćeš li visiti u podjeli. Pritom žena, dvoje djece koje treba nahraniti, a žena i ljubavnica - obje mrzovoljne...

• Je li za instituciju bolje ako je barem jedna od njih vedra i vesela?

Ne, treba biti samo jedna, ako takva postoji, ili nijedna! Ali, bože moj, ljudi su se zakopali u te institucije i tako žive. Jednom sam već rekao da Akademija melje ljude, a scena ih ždere. I tako sam ja, vrlo konkretno, prije otprilike osam godina uzeo kovčeg u ruke i još ih nisam ispustio. Selim se iz grada u grad, iz iznajmljenog stana u iznajmljeni stan, dođem katkad kući, a dogodi se da gospođi majci ostavim kreditnu karticu i kažem: "Platit, molim!"

Mislim da glumac mora tako živjeti, da mora proći taj put. Siguran sam da malograđanska sigurnost ne ide uz taj poziv. Oni koji misle da ga mogu raditi s malograđanskom sigurnošću, koja je danas već postala malograđanska nesigurnost, ljuto se varaju. A takvih ima sve više i više, kao što ima sve više i više ljudi koji zbog sveopće situacije u kulturi odustaju od svog posla, odustaju od sebe i svog života. Neću odustati od svog života, od kazališta, od svojih ljubavi!

Još prije nekoliko godina govorio sam da treba imati jako institucionalno kazalište kako bismo mogli imati i alternativno. No, danas smo u situaciji da imamo rudimente spoja alternativnog i institucionaliziranog kazališta. U tu situaciju treba unijeti cijelu svoju kreativnu energiju.

• Nije mi sasvim jasno kako se osviješteni glumac s kritičkim odnosom prema instituciji i malograđanštini pronalazi na ljetnim festivalima, koji su, čak i kad se "desi" dobra predstava, ipak vrhunac cijelog tog sistema, a pritom žderu i najviše novaca?

Da, ali nemojmo zaboraviti da sam ja u sklopu tih Ljeta radio i s Paolom Magellijem. Radili smo "Feničanke", koje ni slučajno nisu rađene na ljetni, ćevabdžijsko-kupalački način. Ove sam godine radio, također s Paolom, u "Elektri". U takvom se radu ne pita niti razmišlja - ni o plaći ni o honoraru! Kad tako radiš, onda ti je, doslovno, dovoljan i komad kruha i zašećereni malinovac koji u Elektri glumi vino. 

A za sve drugo postao sam užasno skup, više me se ne može platiti. Mogu reći da, uza sve svoje honorare, održavam standard kakav sam imao i prije pet ili šest godina i da sebi dopuštam sve više da taj posao radim samo iz zadovoljstva. A pod tim standardom podrazumijevam odlaske na koncert i katkad u restoran, te uredno plaćanje računa, davanje u kuću i tako dalje.

Osim toga, nemojmo se zavaravati, naše su institucije na prosjačkom štapu, a i naši sveučilišni centri. Mogu reći, konkretno, i to da je dnevnica u početku ovdje bila 8000 dinara, a za to možemo popiti dvije kave i jednu koka-kolu. Honorar je gotovo jednak kao i prošle godine, a znamo kolika su poskupljenja bila u međuvremenu, samo avion 180 posto!

Od tih velikih institucija imaš jedino to da možeš nekoliko mjeseci normalno živjeti. Ali, samo dok radiš! Jedva skupiš snagu da uđeš u sljedeći projekt koji te, možda, i zanima, ali si već vrlo umoran. Nisam imao odmor od 1973. godine, otkad sam upisao Akademiju, do ove godine, kada ću konačno imati dvadeset dana odmora. Odlučio sam da ću ih imati, jer više ne mogu, jer mi treba tih dvadeset dana da odem do mora i da...

• Kamo ćete na taj zasluženi odmor?

Neću reći, to neću reći! Ovlastio sam svoju automatsku majku da odbija sve poslove do sredine rujna. A kad završim posljednju predstavu u ovoj sezoni, to su "Feničanke" na Ohridu, curicu za rukicu i u more i - polagano mrdat prstima (nožnim).

• Koga za ručicu?

E, ni to neću reći, e, baš neću reći! Nemamo telefona.

• Dobro, onda recite nešto o publici. Ni njoj, naime, uza sve račune što ih, kao i vi, plaća - nije lako plaćati 8000 po predstavi. Koja je to uopće publika za koju vi glumite?

Pa, što je to osam tisuća? Koliko je to kutija cigareta ili prijevoza tramvajem u Zagrebu? U nas su karte još prejeftine. Kad bi uistinu postojalo tržište i kad kazalište ne bi još bilo održavano injekcijama sa strane, tek toliko da ne izdahne, one bi morale biti mnogo skuplje. Kultura se u nas od posvemašnjeg odumiranja spašava na umjetan način. O kulturi, prosvjeti i zdravstvu vodi se vrlo mala, gotovo nikakva briga. A gurati svoju zemlju svakoga dana u sve veću nekulturu - to znači biti vrlo neodgovoran. O polukulturnim i polupismenim mozgovima bolje i ne govoriti! Kako uopće možemo govoriti o kulturi, kad je porast nepismenosti u nas sve veći iz godine u godinu? Postaje gotovo bespredmetno govoriti o kulturi, pa i sami sebi u ovom poslu postajemo bespredmetni. To je, jednostavno, donkihotovsko jurišanje na vjetrenjače, kojih je sve više i više, a tulipana sve manje i manje.

• Svojedobno ste, kao i mnogi naši dramski glumci, i propjevali?

Jesam, i to mi je bilo jedno od većih zadovoljstava u ovom poslu. Prvi koncert imao sam u Staroj vuri. Pjevao sam evergrine - Franka Sinatru, Deana Martina, Randya Newmana i to s Brankom Bulićem za klavirom. Neko smo vrijeme, kako bi to rekli muzičari, "bugarili", i to je jedno od iskustava koje, po mom mišljenju, glumac mora imati. Pjevao sam i u Lisinskom, i uživao sam, ali sam, bogami, pjevao i po nekim čudnim rupama, s raštimanim klavirima i mikrofonima spravljenim za političke govore, a to dovodi do suludih, upravo joneskovskih situacija.

Mislim da sve to pripada poslu kojim se bavim. Otpjevati sat i pol bez "partnera" i bez konferanse dakle, ne glumac koji pjeva, nego baš pjevač - to je iskustvo! Osim toga, to me odmorilo od nekih opterećenja i oslobodilo od nekih "tunela", kroz koje sam prošao i iz njih izišao, možda, s ožiljcima, ali s glavom na ramenu i relativno uspravno.

• "Tuneli" su, pretpostavljam, krize? Kakve - stvaralačke, psihičke? Možete li o tome govoriti? 

To su situacije u kojima se vanjski uvjeti, nekakva, recimo, ponuda posla, poklopi s tvojom unutarnjom nepotražnjom. I onda je najbolje - ne silovati ni sebe ni druge!

• Znači li to i na neko vrijeme izići iz teatra?

Pa, ako je suđeno da te godine budu nepovratno provedene izvan scene, onda i to. Ne treba biti na sceni, ako se ne može na pravi način raditi s pravim ljudima. Zašto lažno održavati neku sliku, postati glumac koji otaljava, koji određuje, koji mora biti na sceni da bi sam sebi mogao reći: "Ja sam glumac"?

• Možete li, naprimjer, sami osjetiti kada dođe takav "tunel" i kada se treba povući, ili je savjet prijatelja grafologa dobro došao?

Pa, mogu reći da sada, u tridesettrećoj godini, kad mi se već mnogo bitnih stvari u privatnom životu dogodilo i - da pokucam u drvo! - nakon što sam na relativno miran način riješio neke stvari sam u sebi, mislim da sada mogu to dobro osjetiti i relativno mirno govoriti o tome. Kažem relativno mirno, jer glumac postoji dok je na sceni i dok glumi, a sada dok razgovaramo, to nije moja prava životna pozicija - ta s tim malim, smiješnim kasetofonom Sanyo! Moje je da budem na sceni i da objašnjavam sa scene, a ne da govorim o nekim svojim privatnim stvarima. Ne znam kome bi to i zašto moglo biti zanimljivo.

• Ako je glumčeva jedina prava životna pozicija ona na sceni - što da čovjek, zapravo s njim radi izvan scene? Shvaća li on sam svoje emocije i situacije ozbiljno?

Ja sam prema tome postao vrlo oprezan, kao i prema ljudima koje susrećem. A sad, da li se mene može uzeti ozbiljno, odgovor glasi: "Pitajte onu koja ga već ima!"

• Molim...!? Pitam vas da li vi sami sebe uzimate ozbiljno, recimo - kada dajete intervjue?

Pa, kako kada, kako gdje i kako s kim. Zašto bih ja uvijek trebao reći baš ono što mislim, zašto bih trebao pokazati baš ono što osjećam? Ali, kad sam sam s nekim osobama u svojoj kuhinji ili u sobi, onda se uzimamo ozbiljno.

• A kako je s public relationom i imageom? Što biste željeli da publika misli o vama? 

Moram reći da sam katkad namjerno stvarao pogrešnu sliku o sebi, jer mi je tako odgovaralo. Čak sam većinu tih pogrešnih predodžbi o sebi i pothranjivao, jer je onda ono moje pravo i ono moje najiskrenije ostajalo samo meni. Mene zanima jedino to što ljudi misle o meni dok sam na sceni. Zapravo, ni to zavođenje na pogrešne predodžbe nije mi bilo potrebno.

Razgovarala: Vesna Kesić (Studio, 1988.)