GUBITAK novčanika ili torbice uvijek predstavlja neugodnost, često i noćnu moru. Osim što možda nećemo moći neko vrijeme kupovati, gubitak novčanika znači i odlazak u banku radi stopiranja kartica i vađenja novih, ponovnu nabavu osobne karte i drugih dokumenata, što može potrajati i biti skupo. Ponekad, to znači i da ćemo morati promijeniti bravu na ulaznim vratima stana. Postoji, međutim, mjesto u kojem ćete svoje stvari najvjerojatnije dobiti nazad ako ih izgubite, a to je Tokio.

Kada se broj stanovnika bilo koje metropole približi brojci 14 milijuna, to znači da će, statistički, oko milijun novčanika ili torbica godišnje biti izgubljeno, piše BBC. U Tokiju se zapanjujuće veliki broj izgubljenih predmeta na kraju vrati vlasnicima. U 2018. godini, policija Tokija je vlasnicima vratila preko 545.000 osobnih karti – 73% od ukupnog broja izgubljenih. Isto tako, vraćeno je 130.000 mobitela (83%) i 240.000 novčanika (65%). U velikom broju slučajeva, predmeti se vrate vlasnicima istog dana kada su i izgubljeni.

U mnogim, pa čak i najrazvijenijim državama, ponekad na naslovne strane dospiju ljudi koji su učinili humanu gestu i lokalnoj policiji odnijeli novčanik ili torbu koju su negdje pronašli. Često se u ovakvim torbama nalazi i poveća svota novca i pošteni pronalazači dobiju zasluženih pet minuta "slave". Naravno, najčešće se sve završi bez ikakve medijske pompe, tako da nošenjem nađenih stvari u policiju pošteni pronalazač ne stječe baš nikakvu osobnu korist, čak ni priznanje javnosti.

U Japanu, ovakve vijesti bi prošle neopaženo, jer bi reakcija ljudi bila – to je nešto najnormalnije. Od malih nogu Japanci se uče biti ljubazni prema svojim policajcima. Policijske stanice se u Tokiju nalaze na svakom koraku – postoji 97 stanica na 100 kvadratnih kilometara. Usporedbe radi, London ima 11 policijskih stanica na 100 kvadratnih kilometara. To znači da je u Tokiju pomoć uvijek blizu, ako vam je potrebna. Djeca će policajca kojeg sretnu na ulici ljubazno pozdraviti, a isti ti policajci će povremeno telefonirati starijim osobama koje žive u okolini, samo da bi se uvjerili da je sve u redu.

Ustupanje pronađenih stvari policiji također je nešto što se od malih nogu uči. Djeca se ohrabruju policiji predati čak i najsitniji novac koji pronađu. Policijski službenik će ovu prijavu tretirati kao i svaku drugu, sastavit će izvješće a, na kraju, znajući da nitko zaista neće doći kako bi zatražio izgubljeni sitniš, novac će pokloniti djetetu koje ga je i donijelo – kao nagradu.

I još jedna usporedba – stanovnici Tokija oko 88% mobitela koje pronađu predaju policiji, dok u New Yorku svega 6% stanovnika učini to isto. Kada su novčanici u pitanju, u Tokiju 80% bude predano policiji, a u New Yorku svega 10%.

Promatra li netko?

Nakon tsunamija koji je pogodio sjeveroistok zemlje 2011. godine, mnogi ljudi postali su beskućnici bez hrane, vode ili skloništa. Čak i tada, u nevolji, Japanci su pokazali sklonost tuđe potrebe staviti ispred svojih. U medijima se spominjalo da je u tom razdoblju u Japanu zabilježeno značajno manje pljački, nego na drugim mjestima u svijetu koja su doživjela slične katastrofe.

Nakon problema s nuklearnim reaktorima u Fukushimi uslijed potresa 2011. godine, to područje je mjesecima bilo zapečaćeno zbog velike radijacije. Poneka krađa bi se i dogodila, isključivo zbog toga što nije bilo apsolutno nikoga u blizini tko bi mogao biti svjedok. Čak i bez prisustva policije, do krađa ne bi dolazilo ako se u blizini nalaze obični građani.

Postoje vjerovanja da su Japanci često motivirani strahom; dio straha objašnjava se i vjerovanjem u reinkarnaciju koje potječe iz budizma, iako se većina Japanaca izjašnjava vjerski neopredijeljeno. Ako znaju da ih netko promatra, a prirodan impuls im je uvijek najprije misliti na druge, pa tek onda na sebe, sasvim je prirodno to što se ne bi osjećali dobro kada bi zadržali novčanik ili torbu koju su slučajno pronašli.

Kolektivizam

Općenito govoreći, ljudi koji žive u istočnoj Aziji daju prednost drugima i ponašaju se tako da koriste grupi, a ne individualcu, i ne gaje individualističke osobine, koje su često usmjerene prema sebičnosti.

U jednom paralelnom istraživanju, majke u SAD-u i Japanu trebale su govoriti o svojim željama i nadanjima koja imaju za svoju djecu. Majke iz Japana su najčešće priželjkivale da njihovo dijete ima "futsuu" – prosječan ili uobičajen život, što gotovo nikada nije bio slučaj u Americi. Iako nisu sve majke u SAD-u htjele da njihova djeca postanu svjetske zvijezde ili izuzetno bogati, bila je primjetna razlika koja ukazuje da su ljudi u Japanu znatno naklonjeniji običnom životu.

Gledanje na kolektiv je kao gledanje na pripadnost. Za Japanca, izbacivanje iz grupe kojoj pripada velika je trauma i veoma im je važno pripadati nekoj grupi. Dobro djelo poput vraćanja novčanika čini da se osjećaju dobro, i vjeruju da će time potaknuti i nekoga drugog da učini isto.

Treba reći da veliki doprinos poštenju Japanaca kada su ove stvari u pitanju daju i strogi zakoni. Pravni koncept vlasništva u Japanu se ne razlikuje mnogo od onog na zapadu. Ne može se reći da su Japanci pošteniji od drugih, ali tradicija koja nalaže pomoći drugima, u dobroj mjeri je odgovorna za izvanredne statističke parametre kada su izgubljene stvari u pitanju.