Foto: Shutterstock

"HOOK-UP" je naziv za pojavu u kojoj je normalno prihvaćanje povremenih seksualnih susreta, poput seksa za jednu noć, prijatelja s povlasticama i drugih kratkotrajnih odnosa. Mladić potpisan kao Danny. C otkrio je za Elite Daily što misli o takvim odnosima. Njegovo pismo možete pročitati u nastavku.

Hook-up kultura je nezrela. Trebate djevojci kupiti piće prije nego što se počnete hvatati u prljavom baru. Slanje poruka dok vas dijeli jedan zid znak je nesposobnosti za društvene kontakte. Fotografiranje kako biste skupili lajkove je narcizam u svom najgorem izdanju. Živim u svijetu u kojem kasnim jednu generaciju.

Volim jednostavna zadovoljstva, poput hrane, smijeha, sportova, spavanja i ljudske interakcije.

No kad se okrenem oko sebe na putu do fakulteta, vidim samo ljude koji besciljno zure u svoje fablete (imenica koja označava nevjerojatan komad tehnologije koji ometa društvenu interakciju), nadajući se da će dobiti poruku ili "lajk" na neki dio spektakularnog ništavila koje ispunjava naše živote.

Želim svijet u kojem ljudi razgovaraju u vlakovima 

Gledamo naše telefone nadajući se da ćemo dobiti nešto pažnje u nekom obliku tehničke obavijesti. Naši umovi uneređeni su beskorisnim znanjem o tome koliko sljedbenika, prijatelja ili "lajkova" ima jedna fotošopirana fotografija, dok važne stvari u životu ignoriramo.

Nisam mislio osuđivati ili biti neugodan i nije potrebno da zvučim gadno kao svi drugi koji bjesne na ovu generaciju.

I ja žudim za "lajkovima" i pažnjom vršnjaka, ali želim svijet u kojem ljudi razgovaraju u vlakovima i smisleno razgovaraju za večerom; gdje je čuđenje još uvijek živo, a trava u Africi ne može se vidjeti na fabletu.

Nedostaju mi kreativnost i znatiželja iz djetinjstva koji su me doveli do pojedinca kakav sam bio, a ne kuje kakva sam postao.

Nakon što sam poludio razmišljajući o svijetu koji nije, međutim, imao sam prosvjetljenje da sam možda ipak ja u krivu.

Živimo u vremenu stalne komunikacije, u kojoj nam digitalno dijeljenje podataka omogućava da ostanemo u kontaktu s ljudima iz vremena koje bismo odavno zaboravili. Možda sam ja taj koji je u krivu jer nemam više od 5000 sljedbenika.

Možda sam ja u krivu jer imam pet velikih prijatelja, a ne 2000.

Živim svoj život pokušavajući ograničiti vrijeme koje provedem na telefonu s prijateljima - nikad za večerom ili nikad kad sam s bakom. Teško je vidjeti osnovnoškolce s najnovijim iPhoneom, jer kad sam ja bio njihove dobi, bio sam zabrinut hoću li igrati lovice za vrijeme odmora.

Sviđa mi se što smo informiraniji no ikad, ali bih želio kada bismo se mogli sjetiti vremena bez Twittera i ljudi koji su da bi saznali vijest morali pročitati novine. Volio bih da se sjećam raspusta i odmora svojom memorijom, a ne putem Instagrama.

Živim i dišem na isti način na koji to rade i drugi ljudi, ali čeznem za stvarnom vezom s ljudima izvan tehnologije. Ne želim da se moje prijateljstvo temelji na Snapchatu i retweetovima.

Postoje ljudi koji vide svijet kao igralište

Prijatelji koje imam su super, ali je teško graditi odnose kada se svi više bave "lajkovima" i emotikonima na ekranima, a ne nečim što nam se događa ispred nosa.

Život se kreće vrlo brzo i kad kažem da ste budala zbog toga što neprestano provjeravate svoje omiljene aplikacije kako biste vidjeli koliko "lajkova" imate, to je moje osobno mišljenje.

Znam da vas kucanje po zaslonu čini sretnima, ali znam i ovo: postoje ljudi koji vide svijet kao igralište, koji izlaze svaki dan znajući da imaju najveću priliku u svijetu - živjeti.

Dakle, pouka ove priče je da odložite telefon. Ili ga nastavite držati - koga briga? No, nemojte biti kradljivac prostora; živite život jer, u konačnici, nitko se neće brinuti ima li vaša fotka hrane 1000 "lajkova" ili jeste li na jedan dan bili poznati na aplikaciji Vine.

Ljudi će se brinuti o tome kakva ste osoba, a ne o filtriranoj verziji koju ste pokazali na Instagramu.