TKO MOŽE razumjeti Srbe i Srbiju? Ne razumiju je ponekada ni oni koji u njoj žive, a kamoli neki koji, da bi stekli dublji uvid u tamošnja društvena gibanja, njihovo podrijetlo i potencijalno ishodište, eto, žele pogledati nekoliko tomu svrsishodnih filmova.

U Srbiji se već 5 mjeseci događaju masovni prosvjedi. U njihovom srcu je studentska pobuna i tekuća blokada fakulteta iz koje bunt i revolt sežu na čitavo društvo. Izravan povod je pad nadstrešnice na kolodvoru u Novome Sadu i pogibija šesnaestero ljudi, a širi, nezadovoljstvo dijela naroda vlašću Aleksandra Vučića i njegovog SNS-a, točnije njihovih afera, korupcija, skandala, kriminalnih aktivnosti i opće paraliziranosti institucija do koje je, prema prosvjednicima, ona dovela.

Nije nam namjera da u tekstu zabavne rubrike pokušamo dati konačan odgovor niti politički sugestivan komentar na ova zbivanja, za to bi bio potreban daleko veći prostor i puno više riječi. Namjera nam je da iz ove naše, filmske perspektive ukažemo na nekoliko filmova iz tamošnje igrane i dokumentarne produkcije, koji su, u posljednjih 30 godina, možda u sebi sadržavali uvide u određene aspekte srpskog društva koji nam sve ovo mogu malkice jasnije osvijetliti.

S druge strane, čak i ako vas to sve ne dojmi baš iz te neke ozbiljne političko-sociološko-kulturne strane, već samo jedete kokice prateći frku u susjednom dvorištu, ovi filmovi opet dobro dođu kao pojačivači štimunga i ugođaja.

Crni bombarder (1992.)

Među istaknutijim vođama građanske inicijative ProGlas, koja je jedna od važnijih organizacija u prosvjedima, jest Dragan Bjelogrlić. Simbolično, on je nekoć glumio Crnog, buntovnog DJ-a s radija Boom 92 (svaka sličnost sa stvarnom stanicom, kultnim glasilom otpora iz Slobina vremena više je nego namjerna).

Crni živi u distopijskom gradu koji u filmu glumi Beograd i distopijskoj zemlji koja bi trebala biti Srbija bliske budućnosti. U zbilji, to je, kako kažu Vatrene ulice Waltera Hilla, "neko drugo mjesto i neko drugo vrijeme". Crni bombarder, kultni film omladine odrasle u toj epohi, oslanja se na arhetipske aspekte vječno važeće u modernoj Srbiji.

Neki strogi diktator tu vlada oslonjen na policiju – u filmu Bogdan Marković (Bata Stojković). Omladina je nezadovoljna, želi živjeti "normalno" što joj onemogućava teror murije i kriminala koji gospodari gradom, ili da ode u London gdje je "normalnije".

Glazba te omladine je rock osamdesetih i himne poput Svečanih bijelih košulja, odnosno - Hodam sad kao zombi, koje su skladali i otpjevali Divljan, Cane, Gile i Milan Mladenović, avatari progresa i vesternizacije.

Ideološka neodređenost scenarija – što to točno Crni hoće i propovijeda svojim filozofskim naklapanjima, što točno ne štima u vlasti Bogdana Markovića, filmu zapravo daje snagu, jer se te stvari u Srbiji prosto podrazumijevaju.

Tako i danas, u odsustvu političke stranke koja bi ispred prosvjeda stala, odnosno ideološke raznorodnosti ideja koje se u njega s raznih strana, od krajnje lijevog do skroz desnog spektra, učitavaju (financira ih Soroš, financira ih Rusija), Bombarder može odlično poslužiti kao stilski, zvučni i estetski background cijele predstave.

Tito po drugi put među Srbima (1994.)

Studije bi se mogle napisati o ovom genijalnom igrano-dokumentarnom remek-djelu Želimira Žilnika. Ako je pokazao išta reflektivno za današnji trenutak, onda je to činjenica da je kult Velikog Vođe i potreba za istim suštinska komponenta srpskog kulturnog koda.

Dragoljub Mićko Ljubičić, odjeven kao Broz, hoda beogradskim ulicama kao Tito koji se vratio iz vječnih lovišta među svoj narod. Pritom razina posvećenosti prolaznika, koji ga ubrzo počinju pratiti, njihovog spontanog prihvaćanja igre i uvjerenost da će, govoreći glumcu, istodobno reći sve što im je 50 godina bilo na duši onom pravom i pokojnom predsjedniku, fascinantna je.

Jesu li Mićko i Žilnik to isto mogli ponoviti sa Slobom, ne znamo, ali ovaj današnji pokret osobit je po tome što studenti nemaju ni vođu ni istaknute predstavnike, niti se, među opozicijom, pojavio neki novi Đinđić odnosno Vuk Drašković, koji bi mesijanski akumulirao svu tu društvenu energiju.

Paradigma Vođe jedna je od onih malignih aspekata društva, koja bi valjda, ako prorade institucije, trebala biti potisnuta. Samo, je li to uopće moguće? Ili je duboki kulturni kod nešto previše trajno, čemu su potrebna desetljeća društvene erozije da bi se napokon transformiralo.

Vidimo se u Čitulji (1995.)

Sve po zakonu! – kažu prosvjednici citirajući Balaševića. "Ne bi bilo ove krvi da je bilo sve po zakonu." A opet, drugi veliki dokumentarac devedesetih ovjekovječio je upravo one kojima je čitav život bio izvan zakona. I taj se dokumentarac, znamo svi, i u Srbiji (ali i Hrvatskoj) ne gleda sa zgražanjem i sablaznjenjem, poput didaktičke opomene, već kao nekakva crna komedija, s nostalgičnim simpatijama i čestim citiranjem njegovih nesretnih junaka.

Jedan od njih, rijetki preživjeli, Kristijan Golubović danas je zvijezda realityja, kralj one-linera i memova i naravno, zdušni Vučićev podržavatelj. Međutim veći dio ljubitelja ovog filma (i Kristijanovih umotvorina) ne dolazi iz društvenih slojeva koji za Vučića glasaju, već su to upravo oni isti koji danas "dinstaju" i "pumpaju".

To ne mora značiti ništa, ljudi vole sve i svašta, ali nije li u toj čudnoj simpatiji možda opet sadržan puls onog istog koda koji u svima njima podjednako živi?

Ako se protiv nezakonitog bore zakonom, teško je da će pobijediti te, paradoksalno, možda u odustajanju od ove paradigme i vraćanju na "tvorničke postavke" i leži ključ uspjeha. Voždovčani, Zvezdarci i Surčinci bi im (da nisu u čituljama) danas sigurno potvrdili isto.

Geto - tajni život grada (1995.)

U svojim sjetnim unutarnjim monolozima pokojni Goran Čavajda Čavke, legenda urbanog Beograda i nekadašnji bubnjar Električnog orgazma, podcrtao je suštinu i danas važećeg društvenog jaza u Srbiji.

Dok promatra loše odjevene, siromašne, ruralne, prigradske likove u Knez Mihajlovoj, ili dok prisustvuje narodnjačkom koncertu u Hali sportova, Čavke se grozi svojih estetski nepodobnih sugrađana, pitajući se odakle su došli i što traže u njegovom nekada lijepom gradu.

Ovi likovi, danas su popularni "krezavi", ili novije "Ćaci", često nevoljni sudionici Vučićevih mitinga, ljudi upitne inteligencije, niskog stupnja obrazovanja i imovinskog stanja, skloni gafovima i komičnim ispadima. Oni naseljavaju uglavnom periferiju Beograda, odnosno ruralne prostore Srbije, i u Čavketovo vrijeme bili su glasači Miloševića, dok su danas uglavnom za Vučića.

Ono što Čavke nije razumio, niti je to mogao, Vučić jest te je upravo u ovoj zgroženosti urbane populacije i ključ Vučićevog uspjeha, jer je on vremenom naučio jezik običnog naroda, dok je opozicija, makar ona nominalno lijeva, liberalna i demokratska, ostajala učahurena u svojim elitističkim mjehurima, nemoćna osvojiti srce Srbije.

Širina i masovnost tekućih prosvjeda ukazuju da u Srbiji postoji kritična masa koja bi, usmjerena, možda i bila dovoljna za rušenje režima, ali bi stav na koji ukazasmo neminovno opet mogao dovesti do iste podjele, koja bi nešto kasnije potencijalno dovela do istih rezultata.

Srbija, godine nulte (2001.)

Dokumentarac Gorana Markovića njegova je osobna rekapitulacija godina pod Miloševićevom vladavinom. U vrijeme nastanka filma, na vlasti u Srbiji bili su pobjednici petooktobarske revolucije, i nitko tada nije ni sanjao Vučića na vrhu, za kojega su poneki možda čak smatrali da će potonuti u politički zaborav.

Vučićevo vrijeme prečesto se vidi kao devedesete 2.0., za što je pitanje ima li osnova, ali one paradigme iz Crnog bombardera se nekako fino uklapaju i svatko lako sklizne u svoju ulogu. Markovićev intimni dojam ima i univerzalnu dimenziju, jer suštinski, svaki čovjek, na prvom mjestu, epohu u kojoj živi doživljava isključivo kroz vlastitu vizuru.

Naravno, ovaj redatelj danas je jedan od velikih Vučićevih kritičara i protivnika i uopće onih koji na paralelama inzistiraju.

Kordon (2002.)

Ono što je preostalo od dokumentarnog, Marković je samo godinu dana kasnije iskazao i u igranoj formi, kroz priču o jednoj policijskoj jedinici angažiranoj tijekom studentskih prosvjeda iz 1996.-1997., duhovnih prethodnika ovih današnjih. Kordon spada u slabije radove čuvenog redatelja, ali zapravo je jedan od rijetkih filmova koji obrađuju spomenute događaje.

Njegove scene česte su ovih dana na TikTok isječcima, s obzirom na to da se o moralnim dilemama policajaca koji štite "Ćacije" ispred zgrade predsjedništva i, uopćeno, sve režimske kontra-mitingaše i koji moraju izvršavati zadatke, ponekad protiv vlastitih uvjerenja i vlastitog naroda, često raspravlja.

Policijske brutalnosti i velikih tuča na ulicama kao 1996.-1997. danas, hvala Bogu, nema i mnogo toga se razlikuje, ali paralele se neumitno prave te upravo zbog njih valja pogledati Markovićev "miloševićevski diptih", a onda, moguće, napraviti vlastitu usporedbu.

Južni vetar (2019. - )

Naizgled najdalje od teme, ali opet suštinski u metu, jer serijal Južni vetar svojom mafijaškom metaforom možda i najbolje opisuje ono što Vučićeva Srbija jest. Iako danas u zenitu društvene pobune, treći dio ovog filma, pravljenog od potpisnika podrške predsjedniku, i glumca čiji je antirežimski angažman bio najblaže rečeno mlak, potencijalno ne bi prošao dobro, moramo istaknuti da su njegovi fanovi, kao i u slučaju Čitulje, opet isti oni koji danas masovno prosvjeduju. Dakle urbana srednjoklasna populacija.

Južni vetar nedvosmisleno prikazuje državu kao narkokartel, policijske i vojne strukture kao prirodni dio međunarodnog toka droge, a kriminalce izvršitelje kao nužno zlo koje mora postojati. Pa kad već postoji, neka je naše i neka je najjače i najbolje i nek vlada u svome dvorištu – jer, kako Maraš reče: "Najbolje je kad nemaš susjede."

Maraš i Baća idoli su dojučerašnjih gasera, a današnjih pumpadžija, loši, ali naši, uz susjedstvo kakvo imamo i svijet u kojem živimo, boljem se ne možemo nadati. Oni su Prle i Tihi srpske zed generacije koje, umjesto izanđalih rockera, sada sa soundtracka prate Senidah, Devito i Cobi.

Tko je odgledao drugu sezonu do kraja zna u kojem je pravcu priča krenula i zna da je Maraš, uz podršku službe, transformiran u "uglednog biznismena" koji ulazi u politiku. Gdje će treća sezona završiti možemo samo naslutiti, ali, po svemu sudeći, nije isključeno da ćemo je, umjesto na nekom filmskom kanalu, gledati na udarnim vijestima uživo.