NEMA tko nije čitao tužnu Andersenovu priču o djevojčici sa šibicama. Otac ju je tjerao da tijekom zime prodaje šibice kako bi zaradila, a ona ih je palila jednu po jednu i vidjela sve ono o čemu je sanjala. Na kraju se smrznula u snijegu.

>>Srećo, imam zamolbu

>>Zabranjena ljubav

Hans Christian Andersen bio je Danac, a Danska je druga najsretnija država na svijetu, kao i jedna od najbogatijih u Europi. Djevojčica sa šibicama zbog toga je, očekivano, pičkin dim prema tužnim ljudskim pričama koje se mogu doživjeti u Hrvatskoj. A jedna od njih je…

Dječak šibicar

Vani nije bilo vruće, nego sparno, što je u hrvatskim mjerilima ravno apokalipsi. Dok su drugi ispijali pive i jeli sladolede, jedan dječak od pedesetak godina zabrinut je lutao naokolo. Nad grad se prijeteći spuštala predizborna noć.

Nesretni dječak odrastao je u teškim uvjetima - došao je iz daleke i siromašne Amerike kako bi pronašao bolji život, ali nikako nije uspijevao u tome. Sanjao je sretnu i bogatu obitelj, lagodan život i nekretnine. Nažalost, firme koje je otvarao propadale su jedna za drugom te je, iako zagovornik slobodnog tržišta, završio na državnoj pomoći. 

Prijatelji su mu plaćali neku krntiju od Audija da ne mora bos hodati okolo, a nije imao para ni za presađivanje kose u Turskoj pa je od druge djece dobio nadimak "savijača". Stvari nisu izgledale dobro, a uskoro su postale još gore.

Momak je upao u dugove i spao na prosjački štap - na kraju je živio od nekoliko desetaka eura mjesečno. Kao svaki domoljub kojem ponestane para, okrenuo se bogu i obitelji.

"Mama, daj pet eura za sladoled! I Trumpu su starci posudili milijun dolara kad je tražio, a meni se već rugaju zbog frizure. Ne mogu izaći na školsko bez centa u džepu!" zatulio je očajnički.

Ipak, nakon više od pedeset godina financiranja sina razmetnoga, staroj majci je dopizdilo. 

"Zajebavat će me jugokomunisti"

"Miči mi se s očiju, nesrećo! Lijepo smo te poslali u Hrvatsku da prodaješ priču, ali ni to nisi uspio kako treba. Te svoje obiteljske spike i ideologodiju prodaj nekom drugom. Vrijeme je da odrasteš."

"Ali, mama, na ovu vrućinu? Zajebavat će me jugokomunisti u kolumnama…"

"Ništa - mama. Marš van prodavati priče!"

Dječak je izašao na ulicu, tužan i sam. Shvatio je da nema izbora - natočio je dvije litre premium dizela u Audi zadnjim eurima koji su mu ostali i krenuo u pohod.

Živeći u duhu kršćanstva, znao je da je razlika između pedera i pedofila jednaka onoj između ideologije i ideologodije - kao i da će uspješno prodati tu priču svojim biračima.

Na pitanje o pedofiliji u crkvama tako je rekao: "Crkva ne može primiti u sjemeništa ili zarediti one koji prakticiraju homoseksualnost, imaju duboke homoseksualne sklonosti ili podržavaju takozvanu gej kulturu."

Dok je pravio ovu poveznicu, pred očima je vidio vikendicu na otoku od 300 tisuća eura s vrtom i otplaćenim kreditom. Dok je još nešto lupetao o komunistima i napadima na obitelj, u mislima se već kupao u moru i palio gradele.

Ipak, znao je da ovo nije dovoljno i da će se morati više potruditi ako mu duša želi doći u kraljevstvo nebesko, a tijelo u kraljevstvo zemaljsko. Zbog toga je po pomoć otišao do šumskog patuljka koji je znao prodavati spike, fore i fazone.

"Danas u Hrvatskoj, ali i šire, u Europi, naravna je obitelj - dakle otac, majka i njihova djeca - na udaru i na svaki mogući način se potkopava", rekao je dječak.

Crveni Ferrari

Odjednom je čuo kako anđeoski zbor pjeva Crveni Ferrari Mladena Grdovića. Vidio je neke likove iz filma Kum kako ga voze u njemu - to mu je bio omiljeni film koji je gledao kao dijete, s 40-45 godina. 

Dječak je patuljku objasnio svoju tešku životnu sudbinu i kako mu mama više ne daje dovoljno ni za kiflu u pekari. Patuljak se na to rasplakao i objasnio mu da su za sve krivi jugokomunisti i mrzitelji svega hrvatskog.

"Zar nije normalno voditi brigu za svoje dijete i, ako imaš novca, pomoći mu da kupi nekretninu, da to ne potrati? Ali znate s čim tu vučemo paralelu? Kako oni ne vide da je to normalno, tako oni ne brinu ni za Hrvatsku. Tko ne želi svom djetetu ostaviti vinograd, salaš, pomoći da kupi vikendicu ili nešto, taj će to lako prodati Mađarima, Talijanima, Srbima, globalistima… Njima je sve na rasprodaju. Njemu obitelj nije sveta, nije mu onda ni hrvatska zemlja sveta", tješio ga je.

Na rubu suza, ali ohrabren lijepim riječima, dječak se potpuno raspištoljio pričama o napadu na sebe.

"Ovi koji su ministri su možda malo odahnuli jer je pažnja na meni zadnjih pet dana, ali bogu hvala, to ću izdržati. Ali to je sve znak da pobjeđujemo, da idemo naprijed, pa u cijeloj Europi konzervativne suverenističke snage su u usponu, i ovi se ne mogu pomiriti s tim. Ja razmišljam dugoročno, ako uspijemo provesti dobre politike, ako se vidi da danas-sutra ljudi počnu bolje živjeti, da ne moraju moliti neke činovnike za svaku malu stvar, da se može slobodnije stvarati…"

Pod činovnicima je zapravo mislio na mamu, ali znao je da za uspješno prodavanje priča mora biti otvoren prema svim skupinama ljudi - čak i onima koji su u životu morali nešto raditi.

Nakon ovog vještog manevra dječaku su se u viziji ukazale udobna fotelja, nikakva odgovornost i briselska plaća koja rješava sve financijske probleme. Fotelja ga je vukla sebi sve jače i jače sve dok, kao i djevojčica sa šibicama, nije otišao na nebo - u avion za Bruxelles.

Za dječaka više nitko nikad nije čuo, ali tako to već biva s europarlamentarcima. Prestao se javljati čak i prijateljima. Možda nije prodavao šibice, ali svima je ostao u sjećanju kao šibicar i tako ušao u antologiju.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.