ČASOPIS Rolling Stone u svom najnovijem broju opet nas je počastio svojim izborom 500 najboljih albuma svih vremena. Ovaj put to je napravilo njemačko izdanje ovog svjetskog pop-rock glasila, s određenim razlikama i odmacima u odnosu na njihove angloameričke kolege. Načelno, gotovo svi navedeni albumi vrijedni su slušanja, danima vrtim neke uratke koje sam propustio u ovih par desetljeća slušanja glazbe – i uglavnom uživam.

Svejedno, ovaj izbor, kao i svi prethodni, ima nekih rupa, za koje katkad mislim da su i namjerno napravljene, s ciljem provociranja daljnje diskusije i izazivanja dodatne medijske pažnje.

Jazzeri u društvu rockera

Iz nekih razloga poznatih samo žiriju, u šumi rock, pop, hip-hop i sličnih popularnih glazbenika, našli su se i legendarni jazzeri. To je već odavno praksa na Rolling Stoneovoj listi, a ja i dalje pokušavam shvatiti po kojem je kriteriju epohalni i nenadmašni Kind of Blue Milesa Davisa tek 21. na listi, Mingusov visokoumjetnički Uh Um tek 290., Coltraneovo remek-djelo Giant Steps na 377. mjestu itd. Uzgred, najviše plasirani jazzer je upravo Coltrane s Love Supreme, koji se ušuškao na 17. mjestu, tamo negdje iza Strokesa.

I kad sam bio najzadrtiji rocker, bilo mi je jasno da je jazz jedna druga, viša dimenzija. Ako tko želi jazzere na ovakvoj listi, onda njima pripada barem prvih sto mjesta, a tek iza njih idu popularni glazbenici.

Ne shvaćate Milesa i modalnu glazbu, ne znate što su to Coltraneove harmonije, ne kužite Bruebeckove paralelne ritmove? U redu, ali onda se nemojte baviti prosuđivanjem jazza. Ovo već postaje utuživo, iskreno rečeno.

Dobitnici i gubitnici

Iako se zovu Rolling Stone, u onoj vječnoj Beatlesi ili Stonesi dvojbi časopis se opredijelio za ove prve – i to je glazbeno prilično opravdano. Beatlesi imaju čak četiri albuma među prvih dvadeset, a dva među prvih deset. I dok je ne tako davno prvo mjesto bilo rezervirano za legendarni Sgt Pepper album, u međuvremenu se shvatilo da ovo epohalno djelo ipak nije ni ono najbolje što je ovaj bend dao.

Tik do Beatlesa je Dylan – i to načelno ima svoju logiku. Dva albuma među prvih dvadeset i još nekoliko albuma na listi dokaz su da se radi o čovjeku koji je zaslužio Nobela i za glazbu (kad bi se takav dijelio).

S druge strane, ako već Rolling Stone više voli fab four od svojih imenjaka, ipak je malo nepravedno što Stonesa nema među prvih 50 (savršeni Sticky Fingers je tek 51.), a sjajni uradci poput Between the Buttons i After Math nisu ni dospjeli na listu.

Još veći gubitnici su Zeppelini – prvi ulaz im je tek na 129. mjestu, s vrhunskim albumom IV, a daleko ispod su II, Physical Graffiti i Houses of the Holy. Nema I i III ni na vidiku, a radi se o iznimnim dostignućima.

Iznenađuje i tek 40. mjesto Floydovog The Dark Side of the Moon, a loše su prošli i legende poput Creama, Yesa, Genesisa i Marleyja. Niska mjesta ranog Roxy Musica i posebno Zappinog Hot Rats samo svjedoči da članovi žirija nisu imali sluha za alternativnije vrste glazbe. Mogao bih do sutra nabrajati koga sve nema ili tko je prenisko pao, srce me zaboli kad se sjetim.

Izvan Amerike i Engleske

S obzirom na to da su ovaj popis pravili Nijemci, sasvim je očekivano da su se na njemu našli i njemački glazbenici. Najbolje je prošao Kraftwerk, njihov Trans Europa Express dospio je do 26. mjesta. Tu su i Fehlfarben, Neu!, Blumfeld, D.A.F., Trio, Knef i, naravno, Can. Ovi zadnji su svojim neprolaznim Tago Mago albumom stavljeni na prenisko 89. mjesto, a radi se o kandidatu za top 10. Ne znam zašto su baš Nijemci izostavili, primjerice, Amon Düül II i njihov jedinstveni prog-rock album Yeti.

Izvan engleskog govornog kruga ušli su još brazilski Os Mutantes na stidljivo 498. mjesto i nitko više. Nema drugih Brazilaca (Joao Gilberto, Caetano Veloso, itd.), nema Japanaca poput Yellow Magic Orchestra, čiji bi Solid State Survivor našao mjesta na svakoj listi 50 najboljih, nema Grka iz Aphrodite's Child (i njihovog jedinstvenog albuma 666), nema Talijana, Francuza, preuzak je svijet na Rolling Stoneovom popisu.

Kompetentnost članova žirija

Njih je 135, neki su glazbenici, neki književnici, kulturolozi i slični. Teško je po imenima i njihovim zvanjima prosuditi o kompetencijama (u redu, dokazali su da ne razumiju jazz). Jedna članica žirija ozbiljno je branila tezu da je McCartneyjev Ram najbolji album svih vremena. Bez dvojbe je to odlična ploča, možda i najbolji njegov solo uradak – i ništa više od toga (usput, gdje je Band on the Run od Wingsa?).

Drugi član žirija od deset albuma čak devet bira iz 1980-ih godina, što više sliči na popis uspomena iz njegove rane mladosti. Ima i drugačijih primjera: književnik Benedict Wells i glazbenik Jochen Distelmeyer svojim su popisima pokazali iznimno dobro poznavanje glazbene prošlosti. Bilo bi dobro sastaviti žiri isključivo od onih koji su stvarno kompetentni (još ako su i glazbeno obrazovani), onda bi popis izgledao prilično drugačije.

Zalutali na listu

Pretpostavljam da je stavljanje albuma poput ...Baby One More Time od Britney Spears, Survivor od Destiny's Child i par albuma Madone tu više da bi pokrenulo žučne diskusije. Točno, radi se o vrhunskim profesionalnim izdanjima, nitko ne poriče da cure iz Destiny's Child znaju krasno pjevati, ima Madona neke sasvim zanimljive trenutke (posebno kad ju je producirao Nile Rodgers), ali kad su već izostavili hrpu legendarnih albuma – ili ih bacali na 300 i neko mjesto – moglo se preskočiti i ove pop-dive s djelima vrlo sumnjive umjetničke vrijednosti.

Prvih dvadeset

Naravno, uvijek će biti svađe oko preciznog određivanja vrijednosti bilo kojeg umjetničkog djela. Objektivno, mogli bi napraviti tek popis albuma koji ulaze u konkurenciju za najbolje, a teško je njih baš ispravno poredati.

Evo prvih dvadeset kako ih je izglasao njemački Rolling Stone  – i znam da će svatko imati barem po nekoliko ozbiljnih i osnovanih primjedbi. Meni se Kendrick Lamar, Amy Winehouse i Strokes (iako svi od reda odlični) ne bi našli tako visoko, namjesto njih ušli bi Zeppelini, Can i Zappa. A ako bih već stavio jazzere, onda bi to bio Kind of Blue i to na mjestu broj jedan.

Ništa, ovaj put je ovako ispalo, ubuduće možda bude i gore.

20. Tapestry - Carole King, 1972.

19. To Pimp a Butterfly - Kendrick Lamar, 2015.

18. London Calling - Clash, 1979.

17. A Love Supreme - John Coltrane, 1965.

16. Hounds of Love - Kate Bush, 1985.

15. Blood on the Tracks - Bob Dylan, 1975.

14. Is This It - Strokes, 2001.

13. Blue - Joni Mitchell, 1971.

12. Sgt. Pepper Lonely Hearts Club Band – The Beatles, 1967.

11. Abbey Road – The Beatles, 1969.

10. Back to Black - Amy Winehouse, 2006.

9. Horses - Patti Smith, 1975.

8. Blonde on Blonde - Bob Dylan, 1966.

7. Bijeli Album – The Beatles, 1968.

6. Pet Sounds - Beach Boys, 1966.

5. Rumours - Fleetwood Mac, 1977.

4. Nevermind - Nirvana, 1991.

3. Revolver – The Beatles, 1966.

2. What's Going On - Marvin Gaye, 1971.

1. The Velvet Underground & Nico - The Velvet Underground & Nico, 1967.