AUTIZAM nije isključivo ljudsko stanje, a novi znanstveni dokazi pokazuju da se i psi mogu nalaziti na spektru, baš poput ljudi. Prema dr. Jacqueline Boyd, znanstvenici za životinje sa Sveučilišta Nottingham Trent, naši vjerni suputnici mogu imati slične strukturne i kemijske razlike u mozgu kao one pronađene kod ljudi, što znači da mogu pokazivati simptome koji bi se kod ljudi dijagnosticirali kao autizam ili poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD).

Iako trenutno ne postoji formalna dijagnoza autizma ili ADHD-a kod pasa, veterinari takva ponašanja svrstavaju pod široki pojam "disunkcionalno ponašanje pasa". Međutim, dr. Boyd ističe da znanstvenici sada ozbiljno razmatraju ideju da životinje mogu doživljavati svijet drugačije zbog raznolikosti u funkcioniranju njihovog mozga. "Neki psi mogu biti vrlo slični neurotipičnim ljudima, dok drugi mogu biti neurorazličitiji i više nalikovati nekome s autizmom ili ADHD-om", izjavila je za Daily Mail.

Što je neurorazličitost?

Neurorazličitost je pojam kojim se opisuju razlike u načinu na koji mozak funkcionira. Kod ljudi to može uzrokovati stanja koja oblikuju interakciju s okolinom, poput disleksije, dispraksije, poremećaja iz autističnog spektra i ADHD-a. Dugo se smatralo da su ta stanja jedinstvena za ljude, no moderna istraživanja pokazuju da i životinje, uključujući pse, štakore i primate, mogu imati bihevioralne i genetske znakove neurorazličitosti. Ipak, postavljanje dijagnoze kod životinja izuzetno je teško.

"Davanje ljudske dijagnoze životinji koja ne može govoriti na isti način kao mi zaista je teška stvar. Ali ono što možemo reći jest da će ponekad pokazivati tendencije ponašanja koje bi kod čovjeka zadovoljile dijagnostičke kriterije za neurorazličito stanje", objašnjava dr. Boyd.

Znakovi na koje treba obratiti pažnju

Jedna od najočitijih tendencija u ponašanju je visoka razina impulzivnosti ili loša kontrola nagona. Kod ljudi s ADHD-om često postoji neravnoteža neurotransmitera serotonina i dopamina, a istraživanja su pokazala da su niske razine ovih kemikalija povezane s impulzivnošću i kod pasa. Dr. Boyd dodaje: "Jednostavna stvar koju ću uvijek primijetiti je nešto poput hiperbudnosti ili hiperfokusa." Ove osobine, gdje je pas izuzetno budan ili intenzivno zainteresiran za okolinu, oponašaju neke karakteristike ADHD-a ili autizma.

Neki psi također mogu pokazivati znakove koji se obično povezuju s autizmom kod ljudi. To uključuje preosjetljivost na određene zvukove, poput vatrometa ili vikanja, kao i poteškoće u socijalizaciji. Mogu djelovati anksiozno u blizini drugih pasa ili pokazivati nezainteresiranost za interakciju s ljudima.

Genetska i neurološka pozadina

Istraživanja su otkrila da neki biglovi imaju mutaciju gena Shank3, koja je povezana s autizmom kod ljudi. Ti psi pokazuju manji interes za socijalizaciju, a studije su zabilježile i smanjenu signalizaciju između stanica u dijelovima mozga zaduženim za pažnju. Kada ljudi ulaze u društvenu interakciju, obrasci aktivnosti u mozgu i tijelu počinju se sinkronizirati, a isto se događa i kod pasa. Međutim, psi sa simptomima sličnim autizmu ne pokazuju istu razinu te neuronske sinkronizacije s ljudima kao neurotipični psi.

Što vlasnici mogu učiniti?

Dr. Boyd naglašava da će znakovi neurorazličitosti kod pasa vjerojatno biti jednako raznoliki kao i kod ljudi. "Ljudska populacija je neurorazličita, u smislu da postoji mnogo neurotipova, a vjerojatno imamo isto i kod pasa i mnogih drugih vrsta", kaže ona.

Prema njoj, manje je važno etiketirati psa, a više prepoznati da neurorazličitost postoji. To znači da vlasnici trebaju obratiti pažnju na specifične potrebe svog psa i pokušati im se prilagoditi. Ako ste zabrinuti zbog ponašanja svog ljubimca, najbolje je potražiti stručnu pomoć. "Apsolutno bi trebali potražiti veterinarski pregled i raditi s potpuno kvalificiranim bihevioristom ili trenerom", zaključuje dr. Boyd.

Što je ADHD?

Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) je bihevioralno stanje definirano nepažnjom, hiperaktivnošću i impulzivnošću. Pogađa oko pet posto djece u SAD-u. Simptomi se obično pojavljuju u ranoj dobi i postaju uočljiviji kako dijete raste. To može uključivati stalno vrpoljenje, lošu koncentraciju, pretjerano kretanje ili pričanje, djelovanje bez razmišljanja, nemogućnost suočavanja sa stresom i zaboravljivost. Većina slučajeva dijagnosticira se između šeste i dvanaeste godine, ali mogu patiti i odrasli.

Točan uzrok nije jasan, ali smatra se da uključuje genetske mutacije koje utječu na funkciju mozga. Ne postoji lijek, a za ublažavanje simptoma obično se preporučuje kombinacija lijekova i terapije.