I DOK brojni, vrijedni volonteri pomažu u spašavanju životinja s područja Hrvatske koja su najviše stradala u potresu, neki vlasnici svoje ljubimce, u drugim dijelovima zemlje, ostavljaju da se smrznu na smrt.

Upravo je ta tragična sudbina snašla i psa Bobija u općini Dvor, prema Šegestinu. Nakon što je u Facebook grupi Zlatno Srce Zaprešića objavljen video u kojemu se može čuti kako se nekoliko muškaraca svađa s vlasnikom psa, Gloria Malin iz udruge S-PAS zaputila se spasiti Bobija.

"Objavu o psu koji leži i hvata zrak vidjela sam jučer kasno navečer u jednoj zaprešićkoj grupi. Iskreno dovoljno mi je bilo vidjeti komentare da ne otvaram video duže od par sekundi na početku. S obzirom na to da je objava stavljena od profila koji se veže sa Zaprešićem, a i sama živim svega deset minuta dalje, odmah sam pomislila 'okej trebam odmah sjesti u auto i krenuti.' Adresa je bila navedena u naslovu te objave. Ukucavši adresu shvatila sam da to nije okolica Zaprešića, nego da se radi o mjestu udaljenom od mene dva sata i deset minuta. I tada, uz kolegice iz drugih udruga i uz 100 poziva pokušavam naći najbrže i najefikasnije rješenje jer je evidentno bilo da se radi o vremenu i borbi za život.", rekla nam je Gloria Malin, koja se o svemu oglasila i na svom Facebook profilu.

"Kroz dvadesetak minuta nije se našao nitko bliže te sam nazvala 112 kako bih provjerila ima li itko od službi koje bi mogle krenuti na teren dok netko od volontera ne dođe. Nije bilo raspoloživih snaga, a i u ovoj situaciji smo svjesne da će svakog čovjeka čuvati za ljude, s obzirom na to da se radi o području pogođenim potresom. Djelatnik me uputio da se radi o općini Dvor. Oko 23 sata uzela sam ključeve, nazvala prijateljicu i pitala ju bi li bila voljna ići sa mnom. Pokupila sam ju kroz deset minuta i krenule smo put Dvora po tog psa. Ne znajući gdje idemo, što nas čeka i hoće li disati kada dođemo. Putem nam se javio čovjek koji je vidio objavu da idemo same te ponudio da s prijateljem ide kao pomoć i pratnja. Bio je i to rizik jer ih ne poznamo no u glavi je bio jedan cilj - pomoći psu."

"Sreli smo se na benzinskoj postaji u Petrinji te smo se do lokacije psa vozile iza njih (poznaju teren). Ne znam jesmo li se uopće rukovali no zahvaljujući njima pronašli smo mjesto Šegestin i kuću. Pas je ležao nepomično već tada odvezan na deki, promrznut i na pola mrtav. Prvo smo ga smjestili u auto te smo pokucali vlasniku da se javimo i ostavimo kontakt te objasnimo da psa vodimo veterinaru, na što je pristao bez pogovora. Bilo je tada čini mi se oko dva sata ujutro. Krenule smo brzo za Zagreb jer je bilo nemoguće dobiti veterinara bliže. Oko četiri sata stigle smo ispred ambulante naših veterinara. Nekoliko puta tijekom vožnje pas je zacvilio, no, par sekundi prije ulaska u ambulantu bio je ispustio krik koji će mi još dugo ostati u glavi. Došle smo do pomoći, ali njegovo srce je stalo, zauvijek. Jedina utjeha je da je zadnja dva sata proveo s nama u autu na toplom, pokriven dekicom. Prvi put Bobi je taj dan vjerojatno osjetio ljubav i ugrijao stare kosti", ispričala je srceparajuće iskustvo.

"Molim Vas ne snimajte ih i ne ostavljajte ih. Da se odmah reagiralo, možda bi sada bio tu. Ovako njegovo srce jednostavno nije izdržalo", zaključila je.