JAMES MANGOLD jedan je od onih "prespavanih" redatelja čija je glavna odlika ujedno i razlog zbog kojeg ga mnogi ne spominju dovoljno često u razgovorima o neupitno talentiranim redateljima današnjice. Naime, svaki Mangoldov film je priča za sebe i ogroman žanrovski skok, zbog čega ga je vrlo teško strpati u ladicu.

UPOZORENJE! Tekst može sadržavati spoilere!

Cop Land, Girl, Interrupted, Kate & Leopold, Walk the Line, 3:10 to Yuma, Knight and Day, Logan, Ford v Ferrari i novi Indiana Jones na papiru djeluju kao hrpa međusobno potpuno nepovezanih filmova potpuno različitih ljudi. Dok s jedne strane imamo redatelje prepoznatljivog stila kao što su Tarantino ili Scorsese, Mangold više spada u kategoriju sa Soderberghom, kojeg ne možete "uhvatiti ni za rep ni za glavu". 

I to je odlična stvar, ali i razlog zašto većina ljudi možda nema ni pojma tko je režirao neke od ovih često odličnih filmova. 

Mangoldov kameleonski stil u teoriji je savršen za situaciju u kojoj franšizu nakon 40 godina prebacujete u ruke nove osobe, kao što je slučaj s franšizom Indiana Jones, koja je nakon tri odlična i jednog, recimo to diplomatski, "neodličnog" nastavka prešla sa Spielberga na redatelja koji će joj udahnuti novi život. 

Bolje od četvorke? Bilo bi neoprostivo da nije

Međutim, u praksi stvari ne funkcioniraju tako. Indiana Jones je vrlo vjerojatno posljednji film franšize, a ne prvi dio reboota serijala. Ideja da jedan od najdugovječnijih filmskih serijala završite s drugim redateljem barem na prvi pogled ne djeluje pametno jer odmah će vam kroz glavu proletjeti ono najočitije: "Mangold je odličan, ali nije Spielberg."

S druge strane, četvorku je režirao Spielberg. Čak ako ste bili jedan od rijetkih fanova koji su isprva branili Kingdom of the Crystal Skull, nadam se da ste barem jednom pokušali u komadu pogledati sva četiri nastavka. Četvorka jednostavno djeluje kao da je pala s Marsa i nema ni sekundu stare magije koju je izvorna trilogija imala. Štoviše, mnogi od nas gotovo da je ni ne spominju kada pričaju o Indiani Jonesu. Što se velikog dijela fanova tiče, postoje tri nastavka i to je to. 

Je li nam nakon četvorke trebala petica? Ne. No dobili smo ju. Je li dobra? Pa, zapravo, jest. 

Odmah na početku treba reći da je petica daleko bolja od četvorke, ali to nije bilo teško postići. Međutim, nedostaje joj nešto što je četvorka unatoč svim svojim nedostacima imala. No o tome ćemo nešto kasnije. 

Solidan zaplet

Nakon uvoda s Indyjem u mlađim danima koji se ponovno navlači s nacistima i njihovom opsesijom drevnim artefaktima, priču nastavljamo krajem šezdesetih i Jonesom čije su sulude avanture odavno iza njega. Stari Jones živi sam, vodi borbu s alkoholom, pokušava se pomiriti sa smrću sina, razvodom i činjenicom da će mirovinu provesti u svijetu koji više ne razumije. 

Rutinu razbija Helena Shaw, kći njegova starog prijatelja Basila koja pokušava ući u trag Arhimedovom artefaktu, koji navodno ima misteriozne moći, a radi se o opsesiji koja je njezinog oca dovela do ludila. Iako više nema isti žar, Jones biva uvučen u utrku za artefaktom koja ga vodi širom svijeta i suočava ga sa starim neprijateljima - nacistima koji ovog puta surađuju s NASA-om i CIA-om. 

Iako je priča tipična za serijal, radi se o više nego solidnom zapletu koji, budimo iskreni, nimalo ne zaostaje ni za kojim nastavkom. Štoviše, rekao bih da je bolji i od priče dvojke. 

Pomlađivanje Jonesa

Ono što Mangoldu automatski polazi za rukom je uvod filma, u kojem gledamo pomlađenog Jonesa s glasom starog čovjeka. Međutim, unatoč nešto slabijim CGI trenucima i tome da mlađi Ford zvuči kao starac, radi se o primjeru dobrog pomlađivanja i peti nastavak zbilja nas uspijeva vratiti u dane ponosa i slave. 

Budimo realni, Mangold je pred sobom imao nemoguću misiju. Ne samo da je bio pod povećalom zbog činjenice da nije Spielberg nego je imao i zadatak dio starijih gledatelja vratiti u dane kad su bili klinci, što je daleko teže nego pomladiti osamdesetogodišnjeg Forda. Radi se o užasno nezahvalnom poslu jer ogroman dio gledatelja očekuje magiju koja je nestala istog trenutka kada smo prestali biti klinci. Pitanje je bismo li uopće voljeli svaki od prva tri nastavka da smo ih pogledali kao odrasli.

Stoga treba imati razumijevanje za to što Mangold radi, a odradio je odličan posao, barem što se uvoda tiče. Nacisti, mladi Indy, suluda akcija, briljantna glazba Johna Williamsa. Sve je tu. 

Igra na sigurno

U trenutku kada se radnja seli u šezdesete, počinju se nazirati prvi problemi, tj. da Mangold radi isto ono što je J.J. Abrams pokušao učiniti s novom Star Wars trilogijom. Doslovno je natrpao sva opća mjesta serijala u nadi da će to biti dovoljno. Sve što ste vidjeli u prethodnim nastavcima na neki se način vratilo u petici. 

Da ne bude zabune, to je jedan od načina da se oprostite od lika koji pratite zadnjih 40 godina. Je li to bolji ili lošiji način od toga da pokušate napraviti nešto potpuno novo? Morat ćete pogledati i prosuditi sami. Ono što znamo je da Dial of Destiny ima sva opća mjesta franšize.

Imate sulude utrke gradom, scenu s bičem i pištoljem, kukce, zmije, jegulje, zagonetke, jaki ženski lik u neprestanom sukobu s Jonesom, stare prijatelje, nove neprijatelje, klinca koji neodoljivo podsjeća na Shorta Rounda iz Temple of Dooma, neočekivane obrate, izdaju, naciste, reference na prijašnje nastavke i nadnaravne elemente u završnici koji nadilaze čak i ono što smo vidjeli u The Last Crusadeu. 

Je li to dovoljno? Za neke će vjerojatno biti. Na kraju krajeva, sve je odrađeno vrhunski. Film je predivno snimljen i zaista vraća vibru izvorne trilogije. Međutim, problem je u tome što smo sve to već vidjeli, i to onda kada smo trebali vidjeti. Četvorka, koliko god na trenutke suluda i promašena bila, imala je muda pokušati nešto novo. Je li scena s atomskom bombom i frižiderom debilna? Apsolutno.

No pamtimo je. Mangold igra na sigurno do te mjere da je filmu oduzeo trenutke o kojima ćemo pričati, a takvi će vjerojatno biti oni na samom kraju, koji dolaze prekasno u filmu koji traje više od dva i pol sata. 

Ne želim spojlati kraj i neću biti prekritičan. Vidjeli smo kovčeg iz kojeg izlijeću duhovi od kojih se nacistima tope lica, vračeve koji hipnotiziraju, besmrtne križare koji stoljećima čuvaju Sveti gral i izvanzemaljce. Pomirit ćemo se i s ovim što se dogodi u petici iako je... Jako puno za prožvakati. 

Trilogija +2

Phoebe Waller-Bridge je dobra kao Helena Shaw, Mads Mikkelsen više je nego solidan negativac Jurgen Voller, Boyd Holbrook je u redu kao Vollerova desna ruka, Ethan Isidore je OK, ali nije ni do koljena Ke Huy Quanu, a Antonio Banderas se... pojavi.

A Harrison Ford je odličan. Ne samo da se fantastično drži za 80-godišnjaka nego je i uvjerljiv. Ni u jednom trenutku nećete pomisliti da se ovo nije smjelo dogoditi jer sve je podređeno činjenici da je Jones jednostavno prestar za ovakve avanture, pa ništa ne djeluje isforsirano ili neugodno za gledanje. 

Indiana Jones and the Dial of Destiny solidan je završetak franšize. Nije fenomenalan, ali nije ni grozan. Previše je igranja na sigurno i na momente neizdrživo servisira očekivanja fanova, ali to je razumljivo.

Ovo je posljednji pozdrav junaku kojeg su mnogi od nas gledali cijelog života i nije teško razumjeti golem oprez u pristupu. Mogli su hrabrije, ali što je tu je. Ipak, postoji velika mogućnost da s vremenom pronađe mjesto u srcima fanova te da mu jednog dana oprostimo to što se usudio zaključiti franšizu koja je savršeno okončana još u trojci. 

Ocjena: 6/10