VEĆINA redatelja, kao i drugih umjetnika, svoje najbolje radove ostvari u mladosti i vrlo se često ono što netko snimi do svoje otprilike 40. godine kroz naredna desetljeća smatra vrhuncem njegovog stvaralaštva.Naravno da ima i primjera kada zlatna era nekog autora stigne u njegovim najzrelijim, sredovječnim godinama, ali vrlo se rijetko dogodi da netko u svojoj gotovo oproštajnoj dekadi dođe do djela najveće kvalitete.

To je napravio Don Siegel, a sedamdesete za njega baš i nisu bile oproštajne pošto se tek 1982. službeno oprostio od filmske režije i poslije je živio do 1991., ali se vrijeme od 1970. do 1979. svakako može svesti u poznu fazu biografiji. Upravo u to vrijeme je snimio tri dobro poznata remek-dela - Prljavi Harry, The Shootist i Bijeg iz Alcatraza - zatim ništa manje zanosne Dvije mazge za sestru Saru i Telefon, sad već zaboravljeni Crni mlin, te dva bisera iz drugog plana. To su neo-noirčina Charley Varrick i Eastwoodov možda najpodcjenjeniji The Beguiled.

Surađivao s Bogartom

Sve to je stalo u deset godina, poslije je napravio samo još dva filma i okačio kopačke o klin, a prije toga... Vraćamo se na sam početak četrdesetih, kada je Siegel kao tridesetogodišnjak potpisao prvi ugovor sa studiom Warner, pa je radio na montaži dva filma s Humphreyjem Bogartom. Jedan je Across the Pacific, a drugi ni manje ni više nego Casablanca.

Svi znamo kakav vraški posao je načinio, a to je isto mislio i studio, pa ga nije želio pustiti iako je Don tražio odlazak pošto se htio konačno početi malo baviti i režijom, a ne biti samo prateća flauta u orkestru.

Onda je 1945. snimio dva kratka filma, Zvijezdu u noći i Hitler živi, osvojio Oscara u toj oblasti, pa najzad krenuo raditi svoj omiljeni posao. Njegov debi je odlična misterija The Verdict, u kojoj su po tko zna koji put tandem činili Sydney Greenstreet i Peter Lorre, a naravno da njihovu kemiju ne bi mogao uništiti ni slabiji redatelj. Siegel ju je samo zapaprio i rezultat je zaista dobar film, vrlo atmosferičan i napet, a čak su i preokreti na mjestu.

Slavni noiri i remakeovi

Uslijedili su noir The Big Steal, gdje su Robert Mitchum i Jane Greer upareni prvi i jedini put poslije Out of the Past (šteta što nisu još jedno 15 puta). To je neka vrsta parodije na žanr koji je tad čak bio i nesvjestan sebe, ali eto, Siegel je mogao vidjeti toliko unaprijed. Nastavio je zatvorskim klasikom Riot in Cell Block 11, p je tu isto dobar noir Private Bell 36 (volio je brojeve, očito), potom još bolji The Lineup, a najznačajnije njegovo ostvarenje iz vremena starog Hollywooda je vjerojatno Invasion of the Body Snatchers, koji ne bi trebalo usporediti s remakeom jer su oba stvorena za svoje vrijeme i oba imaju štošta za reći o tim vremenima.

Tijekom šezdesetih se i on bacio na jedan remake, a to je The Killers, mada nije morao ni da ga nazove istim imenom kao što je Robert Siodmak nazvao svoj original po Hemingwayevoj priči (istog imena) jer je napravljen iz skroz različitog ugla u odnosu na Robertovu verziju, pa nije fer što će mu uvijek ostati ta etiketa remakea. Iz tog desetljeća se može izdvojiti i Coogan's Bluff, film najznačajniji po tome što je prvi put nastupila suradnja Siegel-Eastwood. Potom su napravili još četiri filma (sva četiri su nabrojana u drugom pasusu), a Siegel je bio i mentor Clintu, koji je tih godina počinjao karijeru u režiji.

Clint i Peckinpah od njega su pokupili redateljski zanat

Na kraju špice za Nepomirljivi stoji posveta "Za Sergia i Dona" jer su njih dvojica (Leone i današnji junak) naučili Clinta svemu što zna o redateljskom poslu, Siegel čak i nešto više budući da se tek početkom sedamdesetih dobri Clint ozbiljno zainteresirao za rad iza kamere, dakle ne u vrijeme dok je radio sa Sergiom.

Prvi posao je i imao u tijeku Prljavog Harryja kad se Don jednog dana razbolio te ga je on mijenjao u stolici, što mu je bilo vatreno krštenje od kojeg je sve krenulo, a završilo je i s dva Oscara za režiju.

Siegelovi filmovi su često o usamljenim likovima i snažnim karakterima, žene tek ponekad nađu sebi svrhu, a njegov rad je dosta puta opisivan kao konzervativan, da pripada desnoj struji i slično, mada on to nije komentirao. Čak je pričao kako on uopće i nema slobodu da se izrazi kroz svoje filmove, tako da su sve te priče izlišne.

I nije bio mentor samo Clintu nego i Samu Peckinpahu, koji se našao u ulozi Siegelovog asistenta na nekoliko ostvarenja prije nego što je i on krenuo biti glava među redateljima. A velika je glava postao.

Previše doprinosa ima Donald "Don" Siegel, ovo spomenuto je tek dio, ostalo je u filmskim udžbenicima. Nije mu posvećen mali broj strana jer je gledajući i uzročno i posljedično on jedan od onih koji su kreirali izgled američke kinematografije u posljednjih 80 godina. Ništa ni približno ne bi bilo isto bez njega.