ISTOČNOEUROPSKI automobili nisu imali puno šansi za uspjeh na američkom tržištu.

Izuzmemo li Zastavin izvoz Jugića u SAD, malo koji istočnoeuropski proizvođač je uspio postići nešto slično. U to je vrijeme pored domaće autoindustrije jedino japanska bila dovoljno snažna za tržišnu kompetitivnost. Danas su tu itekako prisutne i korejske marke, a primjetan je i dolazak kineskih vozila. 

A negdje između tih 1980-ih i dolaska novih marki na američkom tržištu su se nudila i ruska vozila. Bolje rečeno, vozila su bila prisutna na američkom tlu. Iza projekta uvoza ruskih proizvoda bio je Holt Hickman koji je početkom milenija s ruskim industrijalcima odlučiti produbiti suradnju, pa je otvorio tvrtku East Motors i pokrenuo salon automobila. U izložbenom prostoru salona na površini nešto većoj od 220 kvadrata tvrtka je imala izloženo nekoliko dostavnih vozila i minibusa GAZelle, GAZ Sobol monovolumen te nekoliko primjeraka GAZ-3111 modela u nas poznatijeg kao Volga. Zanimljivo je da se radi o predserijskom modelu proizvedenom u manje od 500 primjeraka koji na koncu i nije u potpunosti zaživio zbog bankrota tvrtke. 

Bez obzira na cijenu, drastično zastarjeli automobili teško bi mogli naći put do kupca na američkom tržištu, gdje na koncu i nisu mogli zbog sigurnosnih i emisijskih razloga. Nudili su se po početnoj cijeni od oko 5000 USD, što bi i u današnjim okvirima bilo manje od najjeftinijeg modela, Mitsubishija Mirage (Spacestar). 

Osim nekonkurentne tehnologije ovi su automobili imali još jednu prepreku. Naime, politika salona je bila da se automobili ne prodaju američkim građanima. Štoviše, sva stakla salona bila su zatamnjena, pa ni prolaznici nisu mogli baciti oko na ponosne predstavnike ruske autoindustrije.

Priča ide dalje. Ovaj salon je trebao postati reprezentativno mjesto preko kojeg bi se južnoamerički distributeri upoznavali s asortimanom GAZ-a i nudili ga na svojim tržištima. Do tada je konkurencija iz VAZ-a na tržište južne i središnje Amerike (u dva desetljeća, 1980. - 2000.) plasirala oko 600.000 automobila. Sad je i GAZ htio dio kolača, a ideja je bila da vozila putuju iz Estonije brodom do Baltimorea i potom se šalju na spomenuta tržišta u razvoju. Salon u Forth Worthu je trebao biti samo baza za buduće operacije. East Motors je imao plan godišnje plasirati oko 25.000 GAZ-ovih vozila preko bare do spomenutih tržišta.

Sudeći po nedostatku bilo kakvih daljnjih informacija, posao je propao, a ne zna se ni sudbina vozila koja su se nalazila u salonu.