NEGATIVNI stereotipi koji okružuju djecu bez braće i sestara postoje već godinama. Bez obzira na okolnosti, ona se doživljavaju razmaženima, nefleksibilnima, sramežljivima i asocijalnima.

"Karakteristike" jedinog djeteta

Negativni stereotipi povezani s jedinim djetetom imaju duboku povijest koja datira iz viktorijanskog doba i pojave dječje psihologije kao akademskog područja studija.

U kasnim 1800-im i ranim 1900-ima nekoliko psihologa objavilo je radove koji su bili temelj za percepciju jedinaca. Među njima je i dječji psiholog dr. Stanley Hall, koji je sa svojim suradnicima objavio ankete koje su utvrdile karakteristike jedinaca koje danas poznajemo i koje su postale izvjesna društvena dogma. 

Ukratko, zaključio je da su roditelji mazili i ugađali svojoj jedinoj djeci i pretvarali ih u preosjetljive i narcisoidne odrasle osobe. Često se citira njegova izjava kako je "biti jedinac bolest sama po sebi".

Krajnje negativna percepcija jedinaca kroz povijest dječje psihologije

Također je vrlo utjecajan bio Alfred Adler, istaknuti austrijski psihoterapeut i utemeljitelj škole individualne psihologije. "Adler je bio prvi psiholog koji je ispitao i temeljito pisao o redoslijedu rođenja i kako struktura obitelji utječe na razvoj djece", kaže Adriean Mancillas, američki psiholog i autor knjige Challenging the Stereotypes About Only Children: A Review of the Literature and Implications for Practice. 

"U Adlerovim zapisima o vlastitim studijama slučaja on je jedince koje je klinički liječio opisao u krajnje negativnom svjetlu i ustvrdio da nisu bili samo razmaženi već da roditelji koji su odlučili ne imati više djece nanose psihičku štetu svom djetetu."

Ove su se tvrdnje ubrzo primile među strukom, a posljedično i šire. Teoretski su i mogle proći kao relevantne u vrijeme kada su obitelji bile veće, a rađanje djece bilo je puno opasnosti; jedino dijete bi se isticalo kao neobičnost, a njegovi roditelji su prirodno pretjerano štitili svoje jedino potomstvo. 

"Bili su u manjini", kaže Linda Blair, klinička psihologinja i suradnica Britanskog psihološkog društva i autorica knjige Red rođenja: Što vam vaš položaj u obitelji stvarno govori o vašem karakteru. "I kad god ste u bilo kojoj skupini sisavaca u manjini, napast će vas."

"Ideal nuklearne obitelji"

U narednim desetljećima, čak i kada je veličina obitelji opadala, jedinci još uvijek nisu bili norma. Važnost "ideala nuklearne obitelji", koji je općenito uključivao najmanje dvoje djece, postala je dominantan narativ. 

U kulturi je i dalje bila uvriježena ideja da su idealna obitelj mama, tata i dvoje djece.

Stvarnost ne odgovara stereotipima

Krajem 1980-ih američki istraživači Toni Falbo i Denise Polit proveli su opsežnu analizu 141 studije o jedincima. Otkrili su da su jedinci imali dobre rezultate u postignućima, motivaciji i osobnoj prilagodbi, bez odstupanja od rezultata koje su imala djeca koja su imala braću i sestre.

Drugim riječima, jedinci se nisu uklapali u zastarjelu percepciju o tome da su usamljeni, sebični i neprilagođeni.

Jing Xu, docentica antropologije na Sveučilištu Washington u SAD-u i autorica knjige The Good Child: Moral Development, provela je istraživanje u predškolskoj ustanovi u urbanoj sredini srednje klase u Šangaju, gdje su većina učenika bili jedinci. Otkrila je da su jedinci od dvije godine odmah shvatili zahtjeve kolektivnog okruženja: disciplinu i način druženja odraslih.

Kako kaže, "šokirala se" fleksibilnošću jedinaca. Bili su "prilično pametni u raspoznavanju toga tko su im prijatelji, s kim se žele sprijateljiti i kako izgraditi vlastite male međuljudske mreže."

Suprotno stereotipu da su sramežljivi i društveno neprilagođeni, Xu kaže da su prirodno opremljeni za druženje. "Zapravo", dodaje ona, "jedinci bi čak mogli biti u prednosti u odnosu na svoje vršnjake s braćom i sestrama jer, bez braće i sestara na koje se mogu osloniti, moraju naučiti graditi prijateljstva i dijeliti s drugom djecom iz drugih obitelji."

Teško je odučiti se?

Unatoč svemu što sada znamo, stare percepcije o jedinoj djeci ostaju. Struka smatra da je to zato što je teško ukazati na definitivne, opće osobine koje u potpunosti zamjenjuju stereotipe. Lakše je držati se istih ideja ako nemamo apsolutni dokaz koji prkosi onome što već mislimo, piše BBC.