Foto: 123rf

"ISUSE, pa imate dijete, ne psa". Samo da znate koliko sam puta čula tu rečenicu i više ne mogu izdržati nego se svim tim slučajnim prolaznicima čudom čudim - "Ma nisam znala. Stvarno vam hvala što ste me prosvijetlili. Dosta mi je više ispričavati se. Pustite me na miru.", apelira Melissa Charles, mama koja svoju djecu vodi na uzici.

Uzici koja se već odavno nalazi na tržištu opreme za djecu, pa ako se tako već i prodaje, zašto je toliko čudno da se i koristi. Toliko je mnogo te moderne opreme za djecu, no ta je uzica nekako najveći trn u oku roditelja. Tako se barem čini.

"Nije mi ustvari jasno zašto me toliko ljudi osuđuje zbog nje. Nitko od tih ljudi ne pozna ni mene ni moju djecu, i nikome zapravo uopće nije stalo da me stvarno pitaju koji je pravi razlog zašto koristim uzice, već svi odmah odmahuju glavom i imaju štošta za reći.

Dakle, imam dvoje djece. Oboje mlađe od četiri godine. Po meni - oboje prevelika za kolica. Ne želim ih voziti okolo. Želim da bude aktivni, međutim, imam jedan veliki problem. Moja djeca jednostavno ne shvaćaju, za to je još stvarno premala, posljedice koje se događaju kada odluče pojuriti prema nečemu, dohvatiti nešto iste sekunde kada su uočili. 

Jedno je manje i još nije posve stabilno. Svakodnevno nam se događalo da pada, razbija nos, guli dlanove jer je jednostavno brzoplet. Ima taj veliki sraz između onoga što hoće i onoga što može, pa pada na sve strane, spotiče se i ozljeđuje. Uzica nas je spasila.

Drugo dijete je nešto veće, njegov je hod sada već prestabilan, ali želja da otrči kad god i gdje god za njega je jednostavno prevelika. I onda imamo sustavnu paniku jer zaista je teško trčati za toliko aktivnim djetetom dok drugi pored vas pada nestabilan. Uzica nas je spasila.

I ne koristimo je mi uvijek, ali zamislite situacije kada smo s djecom u gužvi, u šopingu, na aerodromu.

Drugi roditelji to možda rješavaju kolicima i čvrstim stiskom ruke, ali nama je, iskreno, lakše ovako. Uzica nas je spasila i fizički i psihički jer sada imamo apsolutnu kontrolu nad njihovim brzim kretnjama. Mi smo se spasili od paničnih ispada kada nam se dijete na sekundu izgubi iz vida, mi smo smanjili šanse da nas negdje uhvati srčani zastoj jer je dijete poletjelo niz pokretne stepenice. Mi smo se spasili, a vi slučajni prolaznici možete gledati i upirati prstom u nas koliko vas je volja, ali znajte da mi znamo da naša djeca stvarno nisu psi. Oni ne grizu naše papuče, ne laju na poštare i ne seru na kućnom pragu, oni samo koriste legalne proizvode s legalnog tržišta i imaju apsolutno slobodnu volju kretati se do one točke do koje mi znamo da su sigurni.

Sjetite se samo kako bi to izgledalo da je ona mama čije je dijete upalo u gorilin brlog imala jednu ovakvu običnu uzicu. I nemojte reći da vam nikada, baš nikada nije palo na pamet „joj kad bi te barem mogla staviti na uzicu da mi konačno prestaneš toliko bježati!