MORAM. Jednostavno moram. Pojurio je da nam kolektivno stane na žulj. Tome valjda to i služi. Svojim novim C/S klase mercedesom, crnim, sjajnim, apsolutno šmensi mercom stigao je u park. Tata. Dobrostojeći tata. I njegov sin. Dobrosjedeći sin. Dozujali oni i uznemirili nam djecu. Po ne znam koji put. 
 

I to mi je nametnulo nekoliko pitanja. Ali prvo da pojasnim. Riječ je o tati kojeg ne viđamo često i da se razumijemo, njegovo nam društvo u parku UOPĆE ne fali. Ne znam ga osobno, ali ono malo što sam o njemu zaključila jest to da u našem kvartu, a vjerojatno i  malo šire, ne postoji veći helikopter od njega s obzirom da postoji dobar materijal s kojim ga uspoređujem. Njegov sin, naime, danas ima cirka oko 3 i pol godine, a baš toliko ima i mmm... da prebrojim 1,2,3,4,5,6 klinca identične generacije (što cura što dečki) plus minus koji mjesec, koji se redovno druže u našem parku. Dakle, njih šestoro, među kojima je i moj, već dobre debelo dvije godine samostalno idu gore dolje po toboganima, kopaju po pijesku, naganjaju guralice, lopte - i to, zna se, bez ikakve roditeljske intervencije. Ali ne i njegov mali. 

Njegov se mali svaki put, od tih nekoliko puta koliko se pojavio u parku, penjao s tatinom rukom na guzi. I sad ću stvarno ispasti tračerska kokoš, ali to morate vidjeti da biste si mogli dočarati. Taj sjaj u oku tate koji tako ponosno kruži i zuji iznad tog djeteta. Jer, kaže, on je mali. Okej. Srećom nikada nije slučajno gurnuo nijedno dijete dok je striktno stajao uz svog malog i mehaničkim pokretima očiju i ruku usmjeravao ga još jednu štangu više. I mislile bi, dok ne smeta drugima - sve je okej. Ali nije okej jer on u park dođe bez kantica, lopatica i kamiona, i inzistira - zamislite tata inzistira da se njegovom djetetu daju tuđe igračke. "Pf, tata, nikakav problem, mi tu ionako sve dijelimo, ali, čekaj, ti stvarno misliš da ću ja sad svom malom iz ruku uzeti njegovu najdražu lopatu i dati je tvom sinu? Taj film ipak ne buš gledal!" 



Ali tata ne staje, ma kakvi, pa on je jedini pravi tata, požrtvovan do krajnjih granica i on i dalje inzistira. Kaže: "Pa neće se dugo s njom igrati". Pa nagovara dijete da da njegovom djetetu, i pogledava nas hoćemo li ipak odreagirati na način da njegovom princu uslišimo želju. Tata, forget about it. 

Ali ne, ide on i dalje. Curićka od pet i pol skakuće po okolo, bezbrižna. Njegov princ šuti i igra se jer je naravno došao u posjed neke odbačene igračke iz pijeska. Ali, jat ga, to je baš igračka ove bezbrižne skakutalice, i ona se počela ljutiti. "Ja nisam tebi dala da se ti s tim igraš!" I krene na malog, po svoju igračku. 

Mali princ brizne u plač. Eh, čudo malo nije naviklo da mu se nešto ne da. A tata, zna se, upalio elisu i zazujao na malu!

"Vrati mu to, on se sada s time igra."

"Ali to je moje!"

"Nema veze, neće ti to uzeti. Samo se igra."
 

"Ali ja mu to nisam dala i neće se on s tim igrati", navali vlasnica i krene otimati igračku mlađem od sebe. Nije u redu tako oteti, ali čekaj, pa i ona je dijete, a to je NJENO!
 

I što će tata drugo nego gurnuti malu i njenu dragocjenu plastičnu igračku uzeti i baciti ljuto na pod. Zgrabiti svog princa i otići iz parka. Ta u ovom su samo neotesana djeca. 
 

Ne vjerujete da ju je gurnuo? Vjerujte! 
 

Tu nam je ekipno prekipjelo, i razumite, ali taj muški tandem nismo više željele pred svojim očima. A očito je tata isto mislio i za nas jer se nakon toga dugo dugo nije pojavljivao. Do neki dan! 

Sada nam je svima konačno mogao povaditi mast i vratiti milo za drago! Njegov princ postao je PASIVNI vlasnik crnog sjajnog merca, sjedio u njemu kao papa dok ga tata sa sjajem u oku navaža okolo uz pomoć DALJINSKOG UPRAVLJAČA! (Znate one šmensi aute na akumulator koje bi djeca trebala voziti uz pomoć papučice gasa i malog volana - motorička vještina koju bi djeca u dobi od tri godine trebala dobro savladati za koji dan, ako ne i prije, naravno, ako ih se ne voza uz pomoć daljinskog). 
 

I dođu oni tako u park. Uvezu se tiho i odmah uđu u legendu (ako se nas pita - na crnu listu). 

Nek on njega vozi uz pomoć daljinskog, i nek on njega i dalje hvata za guzu kad pokušava napraviti korak, ne tiče nas se, ali nas se itekako tiče kada se tako uveze među našu djecu koja su upravo u tijeku AKTIVNE igre u kojoj su sudjelovale tri formule na pedale i nekoliko biciklina. I što će djeca drugo nego stati s igrom i ozariti se na novi crni merc u svojoj (ne)oktanskoj paradi i svaki ponaosob napusti svoje vozilo i hipnotizirano okružiti ovo ultra moderno prometalo. A tata sjaji! Tata uživa kao nitko dok njegov mali princ kroz gužvu uzbuđene djece pikira pogledom tuđe stvari. Logično. Pa što on zna što je skupo, dijete zanima ono što je tuđe! A očito je navikao igrati se s tuđim igračkama. Tata je tu da mu to omogući.
 

I sve to izgleda naoko normalno. Ma priznajemo divimo se i mi sjajnom crnom mercu, pa 'ko ne bi? Iako, kolektivno se slažemo, onaj daljinski sigurno nikada ne bi ni otpakirali. 

Ali tada počinje šou. 
 

Pa nije tata platio merca da ga vozi tuđe dijete. Ma dajte klinci - fuck off. To MORATE samo gledati. Ali što će klinci drugo nego zaviriti u merc, provjeriti, jelte, kol'ko vozi na sat, kol'ko konja ima, a ima, znate li koliko? Samo jednog. Zove se tata i ima daljinski u ruci. Ne osjećam se baš lijepo što ga sad tako javno vrijeđam, iskreno, nadam se da nikada ovo neće ni pročitati, za njegovo dobro (jer neće shvatiti sigurno), ali moram, jednostavno moram nastaviti s pričom. Jer tata, zamislite, nije dao da se djeca baš predugo oko njega zadržavaju,  da slučajno kojem od njih nabrijanaca ne bi palo na pamet uskočiti unutra. Ne - ne, tata to neće dozvoliti pa će fino unatoč gužvi i desetak par nožica zacementiranih u blizini merca usmjeriti daljinski i cimati ga naprijed-nazad, lijevo-desno, samo da se nijedno dijete više ne približi. Ta ipak to nije njihovo vlasništvo! 
 

I mi gledamo iz neposredne blizine. Gledamo i ne vjerujemo i samo čekamo da nagazi nečiju nogu, i konačno odahnemo kada tandem odluči poći.
 

Naša bagra konačno prebolijeva tu neispunjenu želju i vraća se svojoj igri.

Formule se pale, slina šprica iz usta dok brm-brmaju okolo, vraćaju se svojim ulogama vozača i policajaca, odrade i fizički sukob s malo šaketanja i sve se vraća u normalu kad evo njih opet. Samo da se još malo pokažu. Gledaj, al' ne diraj. 
 

I zato mi se nameće pitanje s odgovorom. Koji %$#%#" služe to skupe, moderne novotarije koje puno više od sreće njegovog vlasnika izazivaju zazubice kod druge djece jer čemu služi igračka u parku ako je ne smije dotaknuti nijedno znatiželjno dijete. Nisam od onih koja će pošto poto svom djetetu uzeti da bi dala drugom djetetu, ali ako stvarno ne namjeravaš dijeliti, zašto onda uopće dolaziš u park s takvom igračkom? Koja je poanta osim da se pokažeš? Jer nije njegovo dijete krivo. Čvrsto vjerujem da će malac za koju godinu više žudjeti za društvom iz parkića nego za ovakvom (tatinom) igračkom, ali pitanje je tko će se s njim uopće igrati, ako mu već sada ne usađuju taj pojam kolektiva i zajedništva. 
 

Pa neće malom zauvijek biti zabavno sjediti u mercu iz kojeg će moći mahat kao papa dok njegov tata tako čvrsto upravlja i mercovim smjerom i njegovim životom. 
 

Sva sreća na ovim rondavim formulama sa strganom plastikom i ožuljanim biciklinima, oni ipak pričaju jednu puno životniju priču o jednom sretnom djetinjstvu mnoge djece. 
 

I da - znam da ova priča spada u kategoriju citata "Zanimljivo je da oni koji o vama znaju najmanje, uvijek imaju najviše toga za reći", ali stvarno se nisam mogla oteti dojmu da ovo ispričam. Jer te skupe igračke stvarno, ali najstvarnije izazivaju sveopći kaos u dječjim parkovima, a kako djeci objasniti da se to samo gleda, a ne dira?! Kad je to tako sjajno, tako privlačno i tako tuđe.