Foto: Index 

KOLIKO god se trudili biti dobar roditelj, uvijek u nečemu pogriješimo, znamo da to uvijek možemo bolje, odgovornije, spretnije.

Sjetite se koliko ste samo puta kada vam je dijete bilo malo, u prilici dok se bojalo prijeći u naručje nekog nepoznatog, ohrabrivali ga neka se ne boji nepoznatog, kako svakome može vjerovati. Poticali ga u prihvaćanju novog, neotkrivenog, u otvaranju i davanju sebe nepoznatima. Koliko puta ste mu rekli neka slobodno uzme lizalicu ili čokoladice od osobe koja je djetetu bila nova u okruženju, a vama poznata. Dijete bi s bojazni i strahom od nepoznatog često znalo ustuknuti i priviti vam se čvršće u zagrljaj. Nije li bilo tako? Ali vi ne biste odustajali, već s osmijehom i ohrabrivanjem poticali ga kako može slobodno vjerovati nepoznatoj osobi u njegovom mladom životu. Učili ste djecu toliko puta da su ljudi dobri, da se ima povjerenja, da je svijet lijep, da ga treba prihvatiti kao takvog pod uobičajeno. 

Lagati ili ne lagati? 

Učili ste djecu dok su bila mala da se nikada, ali nikada ni pod kojim okolnostima ne treba lagati. Kako i one male, bijele laži često znaju nanijeti bol kao i one velike, isprepletene, namjerno zlom nanesene. Učili djecu kako treba uvijek gledati kako pomoći drugima, kako se ne treba nigdje gurati, već čekati da na tebe dođe red. Učili djecu kako je isticanje loše, kako je skromnost i samozatajnost vrlina, šutnja zlato, i rad bez pogovora ono što se vrednuje. 

A sada, kada su odrasli, djeca vide kako su ušli u jedan sasvim drugačiji svijet od onog što ste ih kao roditelj učili. I shvatili, da jedini način ako žele opstati u tom okrutnom svijetu, je da se u njemu nauče boriti. Boriti za sebe, za svoj put, za svoje ostvarenje, svoje želje. I tu nastaju konfuzije. Sve ono što ste ih učili, naglo pada u vodu. Jer vide, da ipak ne mogu vjerovati ljudima samo tako, jer ljudi te izdaju. Vide da ne mogu govoriti samo i jedino istinu, jer ti se ona obije o glavu. Kada  želiš najbolje i najiskrenije, nastradaš upravo ti. Vide da kada pomažeš drugima, trudiš se oko njih, uvijek si tu u svako doba, njihova pružena ruka bude samo iskorištena u trenucima kada je prijeko potrebna. 

Njihovim odrastanjem mijenja se i naš pogled na svijet

Nažalost, s vremenom se nauče sami boriti kroz život, i vide da vaši zlatni i dobronamjerni savjeti iz dječje dobi, u odrasloj dobi nikako ne drže vodu. Ako će se slijepo voditi njima, samo će i jedino oni biti povrijeđeni. I onda, da bi zaštitili svoje dijete, u njihovoj odraslijoj dobi počnemo ih učiti drugačijim vrijednostima od onih dok su bili mali. Koliko ste im sada samo puta rekli da ne vjeruju nepoznatima, da ne idu s ljudima koje prvi put vide u životu, da ne uzimaju čokolade i razne slatkiše od ljudi s kojima nisu bliski.  Da ne vjeruju kada im netko kaže lijepu riječ, jer vjerojatno za to postoji neka zamka ili loš razlog zašto bi to netko njima rekao. Najednom, u cijelom svijetu koji nas okružuje vidimo samo opasnost za svoje dijete. I počinjemo njihove tinejdžerske godine pretvarati u godine učenja za preživljavanje u svijetu kakav nas okružuje. Svijetu koji je prepun loših stvari, nasilja, droga, alkohola, zlih ljudi. 

I na kraju, da bi ga zaštitili od sveg lošeg, ne dopuštamo im ni da im se dogode lijepe stvari u životu. Njihovim odrastanjem mijenja se i naš pogled na svijet. Sve što je bilo toplo, lijepo, iskreno i sigurno, sada postaje kavez u kojem bi najrađe zatvorili svoje dijete, sve u namjeri da ga zaštitimo od svega što mu kroz život prijeti. Ali to je nemoguće. Svijet je prekrasno mjesto, doista jest, i treba djecu tome učiti. To je jedino ispravno. Samo, treba ukazati i to da u tom prekrasnom svijetu postoji ono malo drugačije carstvo, carstvo od kojeg ćete ga vi kao iskusan roditelj nastojati što bolje sačuvati. Ljubavlju, brigom i davanjem do znanja da ste za njega u svakom trenutku uvijek tu. Ali uvijek. Njegov oslonac i podrška. Uvijek.