Sjećate li se koliko ste truda i rada ulagale u svaki pojedini komad odjeće koje ste im nacrtali, a kada vam ni to nije bilo dovoljno crtale ste svoje lutkice, izrezivale već nacrtane iz raznih časopisa i dječjih zabavnika? 
 

Imaju li ih vaša djeca? Ne nužno samo kćerke, jer nekada su u toj igri jednako uživali i dečki koji su imali svoje papirnate likove za oblačenje. 

 

Biti modna kreatorica u to naše djetinjasto vrijeme nije izgledalo ovako kao danas. Kreiranje papirnate odjeće za papirnate lutkice prije svega je bila zabava - igra u kojoj smo učili kako biti kreativni, kako biti samostalni, jer smo se njima igrali satima, vježbali smo naše ručice, crtali smo, šarali, rezuckali robicu s onim sitnim detaljima poput rupice između ruke i tijela. Obrezivali smo nacrtane štikle što baš i nije jednostavno s obzirom na tanke pete, ali smo se trudili i vježbali svoju finu i preciznu motoriku. I što je najvažnije - sate i sate smo provodile nad njima. Zajedno, ili same. 
 

Bilo je to prekrasno doba kada su naši roditelji imali vremena za sebe i svoje obaveze, kada se nisu trebali baviti nama jer smo se mi igrale igre koja je, kada danas malo bolje pogledamo, imala vrlo pozitivan utjecaj na naše odrastanje. Učili smo, vježbali smo, igrali smo se, razvijali smo svoju maštu, bili smo samostalni, a u dobi starijeg djetinjstva čak smo se primili igle i konca te sličnu igru s papira prenijeli na tkaninu. 
 

Znaju li to današnja djeca? Ovi mali moderni ljudi kojima tvornice naprave sve što zamisle, roditelji kupe sve što požele, a ono što se strga lako se zamjeni novim. Ili mame poprave i zašiju. Mame, a ne djeca. 
 

Može li stoga jedna mala papirnata lutkica - bila to Lu, Ana ili Zlatokosa, postati nova prijateljica vašeg kćerke, ili Tarzan i Thor novi prijatelj vašeg sina - prijatelj kojeg će upoznati ispod božićne jelke. Prijatelj čiju ćete im svrhu morati objasniti vi, no neka na tome vaša uloga i prestane. Neka ih sami nauče oblačiti.