VEĆINA roditelja želi odgojiti djecu koja neće misliti da se sve vrti oko njih, no i sami ponekad mogu upasti u tu zamku. Roditelj koji smatra da za njega pravila ne vrijede i očekuje poseban tretman zapravo je, kako kaže Susan Groner, autorica i osnivačica organizacije The Parenting Mentor, svojevrsna verzija "Karen" u roditeljskoj ulozi. Taj se izraz u internetskom slengu koristi za bahatu i zahtjevnu osobu koja očekuje da se drugi prilagođavaju njezinim željama.

Pritom koristi popularni izraz za nametljive osobe koje su rijetko zadovoljne i stalno traže nadređene. Groner dodaje da mnogi roditelji vjeruju kako njihove obitelji zaslužuju poseban tretman i samo "najbolje", bilo zbog osjećaja superiornosti koji im daje društveni ili ekonomski status, bilo naprosto "zato što je tako".

Slično objašnjava i licencirana bračna i obiteljska terapeutkinja Becky Stuempfig: "Biti privilegiran znači osjećati da zaslužujete stvari ili pogodnosti za koje se niste potrudili. Takvi ljudi vjeruju da im pripadaju posebne povlastice ili priznanja za nešto što nisu zaradili".

Nekoliko znanstvenika objasnilo je kako prepoznati takav obrazac ponašanja kod vlastitih roditelja ili ga izbjeći u odgoju djece, piše HuffPost.

Postavljaju nerazumne zahtjeve

"Zahtjevnost je jasan znak takve osobe", kaže Craig Knippenberg, terapeut i autor knjige o socijalnom i emocionalnom uspjehu djece. "Oni žele odmah razgovarati s vrhom umjesto da problem riješe s osobom ispred sebe. I dalje se osjećaju zakinuto čak i nakon logičnog objašnjenja druge strane, gotovo kao da im je nanesena nepravda".

Roditelji s takvim stavom postavljat će nerazumne zahtjeve svima, pa i vlastitoj djeci. "Taj osjećaj privilegiranosti projicira se na dijete kroz niz očekivanja i perfekcionističkih stavova", kaže psihoterapeut Noel McDermott.

"Svaka kritika djeteta doživljava se kao kritika roditelja. Roditelj će inzistirati na posebnom tretmanu za svoje dijete i uklanjati ga iz situacija u kojima se ne može kretati u strogo kontroliranom društvenom krugu".

Takvi ljudi smatraju da pravila za njih ne vrijede. Očekuju poseban tretman u restoranima, trgovinama, školama ili na izvannastavnim aktivnostima. Ako primijete da nemaju povlašten tretman, smatraju da imaju pravo glasno ga zahtijevati.

Rade scene jer misle da im je svijet dužan

"Uvjerenje da im svi nešto duguju glavni je znak takvog roditelja", napominje Stuempfig.

Objasnila je da takvi roditelji često djeluju ogorčeno i stalno se žale da se prema njima postupa nepravedno. "Često ih možete vidjeti kako se svađaju s ljudima na položaju, poput voditelja trgovina, učitelja, ravnatelja ili trenera. Neće se ustručavati dramatično napustiti događaj ili utakmicu ako smatraju da njihovo dijete nema odgovarajući tretman".

Dodala je da takvi roditelji mogu ići u ekstreme kako bi se njihov glas čuo - viču, neprestano pišu žalbe na internetu, šalju grube e-mailove ili objavljuju bijesne statuse na društvenim mrežama.

Zbog takvog ponašanja djeca se često osjećaju posramljeno. "Nikome nije ugodno sjediti u prostoriji dok roditelj napada nekoga zbog nečega za što ta osoba nije kriva, na što ne može utjecati ili što jednostavno ne smije učiniti jer je protiv pravila", kaže Groner.

Ne pokazuju empatiju

"Važno je djecu učiti da su tuđe potrebe jednako bitne kao i njihove. Ako je roditelj usmjeren samo na sebe, on to ne pokazuje djetetu", kaže Perri Shaw Borish, psihoterapeutkinja i osnivačica centra Whole Heart Maternal Mental Health. "Takvi roditelji ne pomažu djeci da shvate svoje mjesto u zajednici i povezanost s drugima".

Manjak suosjećanja ili osjetljivosti prema drugima česta je pojava kod takvih ljudi. Obično se ne ispričavaju niti pokušavaju popraviti štetu kad ih netko upozori na ponašanje jer vjeruju da su uvijek u pravu. Često se okružuju ljudima koje smatraju "vrijednima" ili onima koji dijele njihov pogled na svijet, a to im dodatno ograničava sposobnost da razumiju tuđe osjećaje.

"Takav roditelj stalno traži pažnju, ponižava druge da bi se osjećao bolje, manipulira ljudima kad ne dobije što želi, ne zna za kompromis i općenito se osjeća boljim od drugih", kaže psihologinja Sanam Hafeez.

Catherine Athans, bračna i obiteljska terapeutkinja, ističe da i sam izbor riječi otkriva taj stav. "O drugima govore kao o 'njima'. Rijetko koriste riječ 'mi'".

Opsjednuti su postignućima i statusom

Takvi roditelji često ističu obiteljski status i postignuća te su pretjerano usmjereni na opipljiva mjerila uspjeha. "Mogu preuveličavati dječje uspjehe na štetu samog djeteta, a umjesto da ga vode i potiču, stvaraju mu pritisak", kaže Shaw Borish.

"Zbog toga dijete može osjećati da ne ispunjava očekivanja, pa mu pada samopouzdanje. Važno je da se dijete osjeća posebno u očima roditelja, ali ne mora se tako osjećati u očima cijeloga svijeta". Djeca se zbog toga mogu osjećati potpuno nesposobno ako ne osvoje prvo mjesto. Istovremeno, roditelji koji im s puta uklanjaju svaku prepreku zapravo im onemogućuju da razviju otpornost.

"Takav roditelj nikada neće prihvatiti da je njegovo dijete za nešto krivo", objašnjava Groner. "Očekuju da se prema njihovom djetetu odnosi kao prema najpametnijem i najtalentiranijem te će se zbog toga svađati s učiteljima, ravnateljima i trenerima".

Groner navodi primjere rečenica koje takvi roditelji izgovaraju: "Zašto je moje dijete samo u zboru? Zaslužuje glavnu ulogu!", "Nemojte ni pomišljati da moje dijete ostavite na klupi. Mora biti u prvoj postavi", "Moje dijete zaslužuje biti u razredu za nadarene, ići ću do nadzornika ako ga ne stavite tamo", "Maknite to iz dosjea mog djeteta ili ću vas tužiti" ili čak "Promijenite ocjenu mom djetetu".

Teško pronalaze zadovoljstvo u životu

"Još jedan znak je to što takvi roditelji teško uživaju u životu", kaže Stuempfig. Čak i kad su u dobroj životnoj situaciji, mogu vjerovati da je suprotno i stalno se samosažalijevati kao da su žrtve loših okolnosti.

"Često pridaju veliku važnost materijalnim stvarima i razmaze djecu najnovijom tehnologijom, odjećom i skupim automobilima", dodaje Stuempfig. "Sreću pokušavaju pronaći u stvarima jer im nedostaje emocionalno zadovoljstvo u odnosima. Vjeruju da u svemu zaslužuju najviši standard". Ako nemaju apsolutno sve, postaju nezadovoljni i ne mogu uživati u svakodnevici.

Nemaju zdrave granice

"Takvi roditelji često tretiraju djetetov život kao da je njihov vlastiti", kaže Stuempfig. "Nema zdrave odvojenosti između roditelja i djeteta". Za djetetov razvoj ključno je postavljanje granica koje mu dopuštaju da izgradi vlastitu osobnost. Nedostatak granica može biti štetan jer se djeca zbog toga osjećaju nevažno.

"Mogu biti škrti prema djeci i njihovim potrebama jer su njihove vlastite potrebe uvijek na prvom mjestu", kaže Athans. "U svakom razgovoru stalno koriste zamjenicu 'ja'".

Nedostaje im zahvalnosti

Mnogi psiholozi naglašavaju važnost zahvalnosti za mentalno zdravlje. No, ljudima koji smatraju da im sve pripada obično nedostaje taj osjećaj.

"Taj stav nije toliko povezan sa stvarnim položajem u društvu, koliko s odnosom prema tom položaju", kaže McDermott. "Netko tko smatra da ima pravo na sve neće biti zahvalan na svojoj sreći, a svakoga tko preispituje njegov položaj smatrat će lošom osobom".

Ako vas išta od navedenog podsjeća na vaše roditelje, važno je znati da to nije nužno trajno stanje niti vaša genetska sudbina. Svi ponekad mogu imati takve ispade, ali vježbanje zahvalnosti za dobre stvari u životu važan je prvi korak u prevladavanju takve negativnosti.