Starka je sve organizirala. Ja se ne moram ništa brinut. Krenut će iz Karlovca za deset minuta, Bero i ona, ma za dvadeset minuta uvrh glave, i pokupiti me za sat vremena. Za sat i pol maksimalno trubnut će mi pod prozorom i idemo ravno u Rodilište. U posjet Seki Tini. Dobro, ne baš doslovno ravno u Rodilište jer...

 

- Čuj... usput ćeš mi samo iskočit kod Name na Kvatriću, moram si pod hitno kupit Subrinu.- 

-Aha, a jel treba šta odnijet Tini? - interesirala sam se s druge strane linije.

- Ja košare s hranom po rodilištima više nosit neću. - uzrujanim mi je glasom priopćila Keti. - Neće se meni više niko tamo smijati. - zaključi i poklopi mi.

 

Spustila sam slušalicu i nasmiješila se prisjetivši se košare s hranom koju je Keti u bolnicu donijela onog prohujalog proljetnog popodneva, došavši u posjet meni i Maši...

 

Teško je pronaći riječi koje bi mogle opisati famozan nulti dan u Rodilištu - dan kad rodiš Bebu. Osjećaš se, u jednu ruku, poput holivudske zvijezde nakon filmske premijere. Mobiteli oko tebe bjesomučno zvone i vibriraju, čestitari šalju SMS poruke, a osoblje bolnice donosi ti brzojave. U drugu se pak ruku, zarobljena u teškom i bolnom tijelu, osjećaš kao nekakva isprebijana skitnica, hospitalizirana jer ju netko dobro premlatio letvom.
 

Sve je oko tebe u lelujavoj narkotiziranoj izmaglici, isprekidanoj zvonjavom mobitela, SMS izljevima euforije i medicinskim sestrama koje uzduž i poprijeko marširaju po sobi, raznose okolo bebe, guraju ti pod ruku toplomjer, popravljaju krevete, iznose i unose tacne i naravno, pripremaju te za vrhunac bolničkog dana - Vizitu. 

 

Vizita je na bolničku scenu svakodnevno nastupala oko podneva. Već oko 11 sati medicinske bi sestre, jedna za drugom, nervozno počele ulaziti u sobu i preplašeno nas upozoravati da maknemo sve stvari s ormarića - jer će valjda doktore šlagirat ako na ormariću vide paket jastučića za dojenje-, budemo tiho i disanje svedemo na minimum – Vizita samo što nije.

 

Tog su nas, mog nultog bolničkog dana, sjećam se, još i pristojno zamolile da ne idemo na WC i općenito se ne klatimo gore - dolje po hodniku jer je u apartmanu za rodilje na Odjelu baš boravila jedna naša poznata TV voditeljica, a njezin poznati TV - Muž će joj baš doći u posjet. A on bi valjda baš pao u nesvijest od čuda da na hodniku sretne rodilju u spavaćici na točkice koja se klatari hodnikom na putu do WC-a.

 

Mobiteli su zvonili cijeli dan. Cimerice su, uzduž i poprijeko, svakoj osobi koja bi nazvala u tančine prepričavale svoj porod, broj šavova te težinu i duljinu djeteta, dodajući priči svaki puta još poneki sočan detalj.

I moj je mobitel neprestano zvonio i vibrirao. Iz polusna me oko jedan sat probudila Starka koja mi je obznanila da će mi danas popodne u posjet doći samo ona, Deda Bero, Seka Tina i Baka Marica. 

 

- Dobro, dobro... - promrmljala sam omamljeno... – Samo mi donesite nešto slatko. Čokolade. I voća. I neki sok. Umirem od žeđi. -

-...i ako se ja ne bi ljutila, došla bi i Biba. - nastavila je Keti.

 

Doći će i njezina kćerka Melita koja baš danas ide za Zagreb jer sutra ima ispit. Dovest će ih Bibin Muž. On će ih čekati na parkiralištu jer... 

 

-...je Baka Marica rekla da muški nemaju šta tražit po Rodilištu, da se ne znaju ponašat i zvjeraju okolo bez ikakvog reda – obavijestila me Keti, dok, sam, još pod utjecajem analgetika, tonula u narkotizirane snove.

- Aha, može... čokoladu... i sok... - promrmljala sam obamrlo. - Nemojte kasnit...zjeeev...bebe pokazuju točno u pola pet. - zaključim razgovor i mobitel gunem pod jastuk.

Iz lagane me ošamućenosti nakon desetak minuta prene nekakvo vibriranje pod glavom. 

 

- Zaboravila sam ti reć, Biba ti nosi preslatko šlingano odjelce od Tete Vete. Sašila ga je posebno za Mašu, za krstitke. Usput, kad ste planirali krstitke? - brbljala je Keti bez predaha - I da, oni bi ipak svi došli gore, žao im je Bibinog Muža ostavit samog na parkiralištu.-

 

- Nek dođe ko hoć!!! - bila sam već lagano na rubu šećerne krize, živaca i znanosti - samo mi donesite voće, sok i čokolade!!! - proderem se napuknutim glasom.

 

Kad sam se tog popodneva, nekoliko minuta prije pola pet, munjevitom brzinom dovukla hodnikom Odjela za rodilje, iza zatvorenih staklenih vrata koja su Odjel odvajala od ostatka svijeta, uočila sam već popriličnu gomilu ljudi. Ženski dio gomile - bake, mame, sestre, tete, ujne i strine - zalijepio se radoznalo za staklo, dok su muškarci, mahom s rukama u džepovima, besposleno zvjerlali uokolo, s nelagodnim izrazom lica prebrojavajući pukotine u stropu. Pregledala sam nabrzaka ekipu i zaključila da jedna trećina te gungule otpada na mene. Nagurane u masi prepoznala sam Dedu Beru, Baku Keti, Seku Tinu, Baku Maricu, Bibu, Bibinog Muža i Bibinu kćer Melitu.

 

Pokazivanje beba bilo je zakazano točno za 16:30. Gomila unezvjerenih njuški prilijepila se, uz nešto naguravanja i laktarenja, u 16:29 za staklo ulaznih vrata Odjela, čekajući da medicinska iz ogromnih kolica u kojima su, poput kruščića na polici pekarnice, jedna do druge bile natiskane bebe, izvadi baš onaj slatki crnokosi paketić koji ih je zanimao. 

Netko bi iz gomile viknuo bebino prezime i sestra bi iz kolica podigla traženi zamotuljak. Svjetina bi s druge strane stakla u taj čas sinkronizirano uzdahnula:

Aaaaaaaaaaaaaaa..... i upala u sveopću euforiju.

 

Bilo je nekako čudno gledati preko stakla te ozbiljne i odgovorne odrasle ljude kako se krevelje, plješću, belje, rade grimase, glupiraju, kucaju po staklu i padaju u trans svaki put kad bi medicinska iz kolica podigla novi crnokosi smotuljak.
 

Bebe su se, za razliku od odraslih, ponašale sasvim pristojno. Počešljane, svježe okupane i namirisane, rumenih obraščića i čvrsto zatvorenih okica, sve su tu halabuku podnosile manje-više stoički. Tek bi koja tu i tamo zatreptala od fleširanja bliceva i naboranu ručicu zaštitnički prinijela licu. Rukom sam preko stakla Keti, koja se baš s nekom babom laktarila oko prvog mjesta do vrata, ponosno pokazivala na treći paketić u nizu – Mašu. Keti se, izguravši bakicu u drugi plan, bacila na staklo i počela nešto uzbuđeno vikati.

 

- Bero, odi je vidi, ista ja, ista ja kad sam bila mala!!! - pročitala sam joj s usana.

 

 

Njezino je uzbuđenje, doduše, malo splasnulo kad je sestra, začuvši iz gomile naše prezime, iz kolica podigla četvrtu Bebu, a ja shvatim da treći paketić u nizu uopće nije bila Maša – ups. 

 

Ruku na srce, sve su te bebe izgledale manje-više isto. Razlikovale su se samo po broju sobe, koji im je, kako se ne bi zagubile u dnevnom transportu od Sobe za bebe do Staklenih vrata, rukom bio napisan na ampideklu, i po frizuri. Sve su curice, naime, imale irokezu, a dečki zalizane frizure s razdjeljkom na lijevoj strani, baš kao da će u pola osam voditi Dnevnik na prvom programu.

 

***

 

Kad su bebe napokon odvezli od raspamećene rulje, i nama je mamama bio dopušten susret s posjetiteljima s one strane vrata. Prošla sam kroz staklena vrata na kojima je velikim plavim slovima pisalo: Posjetiteljima ulaz zabranjen, a ispod toga, isprintano na bijelom A4 papiru:

 

Starka mi odmah s vrata, ljubeći me u obraze, u ruke ubaci ogromni buket rozih ruža. Biba me fleširala blicom, a svi su se ostali pokušavali sa mnom rukovati. Neki su i pljeskali. Da nisam stajala nasred slabo osvijetljenog sivog hodnika u širokoj i krajnje nepraktičnoj bolničkoj spavaćici na roze tufnice, tirkiznom šlafroku i ogromnim krznenim šlapama, učinilo bi mi se kao da sam na dodjeli Oscara. 
 

Taman sam, s buketom ruža u rukama, htjela održati govor zahvale, kad me Baka Marica spusti na zemlju:

 

- Kud si ti takva gola izašla van? Ovdje je hladno ko u kusnici. - i krene mi stezati pojas na šlafroku.

- Daj, Baka, molim te – okrenula sam očima - pa ovdje je plus 35! - ali me baka poklopi potpuno ignorirajući činjenicu da su Odjel za rodilje grijali poput turske kupelji:

- Dobro, dobro. Samo se ti igraj! - Četrdeset dana ne bi smjela na proz... -

 

- Draaga, Maša je najljepša od svih! Ista ja kad sam bila beba! – Biba nestrpljivo odgurne Baku Maricu i baci mi se u zagrljaj, opalivši me pritom u bolna leđa ogromnom ljubičastom torbom krokodilskog uzorka – i tako spasi prodike o otvorenim prozorima. 

 

- Kako si, Mala? - Bero se progura do mene kad me Biba napokon ispustila iz svojih šapa i odzveckala od mene, i nježno mi rukom prijeđe preko kose.

- Pa ono, pet sati je trajalo...moglo je biti i gore... - slegnem ramenima i nastavim – Mislim, nije bilo tako straš....-

- Hah, da gore! Dvadeset i četiri sata sam ja nju rađala, dvadeset i četiri sata! – prekine me Keti i značajno pogleda Seku Tinu koja, okrene očima i bespomoćno promrmlja: - Evo je opet...

 

Starka nikako nije mogla zaboraviti činjenicu da je Seku Tinu navodno rađala 24 sata. I u svakoj joj je mogućoj prilici i neprilici to nabijala na nos. 

- Čuj... – nastavi Keti vadeći iz košare u Berinoj ruci nekakvu smeđu rajnglu – onda nije bilo ultrazvuka.-

Biba je suosjećajno kimala glavom: – Je, pa znam, ja da ti ne pričam kaj sam ja prošla, mene su...-

- Jeste mi donijeli voće i čokoladu? - prekinula sam potencijalno klafranje o porođajnim mukama i bacila pogled na košaru u Berinoj ruci.

Muk. 

- Ajooj, oprosti, vrećica iz dućana mi je ostala na stolu! - Keti prekine tišinu. - Al gle šta sam ti donijela! - rukom pokaže na smeđu rajnglicu odloženu na plastični narančasti stolac. Na drugi stolac rasprostre veliku platnenu salvetu i nastavi:

 

– Nakon poroda ti je ionako najbolje pojest malo juhe s rezancima - zaključi mudro i u ruku mi ubaci žlicu i vilicu.

 

Zavirila sam sa strepnjom u košaru – ispod plastične zdjelice sa zelenom salatom skrivao se protvan s roladom od pekmeza, a iz paketića u alufoliji širio se miris pohanog mesa. 

- Ne mogu vjerovat! Pa kak si mogla zaboravit voće i čokoladu?!? - izderem se uzrujano - Pet puta sam ti rekla... - 

- Vidjet ćeš ti kako je to. - Keti izgovori svoju omiljenu rečenicu i uvrijeđeno podigne nos - Sad kad imaš svoje dijete. -

 

Nakon još pola sata lamentiranja o tome na koga Maša sliči, nagovaranja da si ipak, baš sad, na hodniku pojedem nešto na žlicu i natezanja oko toga tko će preuzeti pohano meso – posjetitelji su otišli. I ostavili me samu da stojim nasred bolničkog hodnika - s ogromnim buketom rozih ruža u jednoj i pohanim mesom u drugoj ruci. Samo što...sad više nisam bila sama. U sobi broj 8 čekala me Maša.

 

I, evo, vidim kako je to. Zapravo, od onog proljetnog jutra u rađaonici, uviđam sve više onih činjenica o kojima mi je cijelo djetinjstvo trubila mama.

Shvatiš neke stvari kad postaneš majka. Primjerice, kako je moguće da tvoja mama nazove Rodilište minutu prije nego što ćeš roditi. Ili zašto je cijelu tu proljetnu noć probdjela plačući i strepeći, u iščekivanju vijesti iz bolnice.
 

Shvatiš kako je moguće da u djeliću sekunde automatski ispružiš ruku i dohvatiš Mašu trenutak prije no što se razbije padajući po stepenicama. Ili kako si uspjela ući u kuhinju baš tren prije no što je Roko stavio ruku na vreli štednjak i spriječiti ga da se oprži. Ili kako ti, prije od svih, bacivši samo jedan pogled na Grgine rumene obraze, znaš da će za sat - dva dobiti temperaturu.

 

I shvatiš kako neki od onih savjeta koje ti je mama davala, zapravo nisu loši. I sve ih više počinješ primjenjivati na svojoj djeci. 
 

Ali o tome kako, usprkos svemu, s godinama sve više postaješ nalik svojim roditeljima - u nekoj drugoj priči. Onoj sljedećoj. Crveni fiat potrubio je pod prozorom. Moram se požuriti. Već je 15 do 4. U pola 5 u Rodilištu pokazuju bebe. Nadam se da ćemo stići na vrijeme i uspjeti vidjeti - Lili.