SVAKI se roditelj s vremena na vrijeme zabrine da mu je dijete razmaženo, a gotovo je svakoj odrasloj osobi barem jednom rečeno da se tako ponaša. Iako je to često pretjerivanje, ponekad je istina.

Sindrom razmaženog djeteta, prema članku iz 1989. objavljenom u časopisu Pediatrics, odnosi se na "pretjerano" nezrelo i egocentrično ponašanje koje se javlja kada roditelji ne postavljaju dosljedne i dobi primjerene granice. Ne iznenađuje stoga da ljudi koji su u djetinjstvu bili ozbiljno razmaženi kao odrasli često pokazuju niz frustrirajućih osobina.

Očekuju da sve dobiju odmah

Ljudi koji su kao djeca bili razmaženi navikli su dobivati što god požele, bilo da je riječ o igrački u izlogu ili nepodijeljenoj pažnji roditelja. Ako se ta potreba za trenutačnim zadovoljenjem ne obuzda, velika je vjerojatnost da će odrasti u osobe koje smatraju da zaslužuju dobiti upravo ono što žele - i to odmah.

U odrasloj dobi njihova očekivanja nadilaze igračke: možda očekuju dobre ocjene bez učenja, a zatim za neuspjeh krive profesore. Možda misle da bi trebali dobiti posao iz snova iako za njega nisu kvalificirani ili vjeruju da zaslužuju pozornost partnera kad god to požele.

Studija objavljena u časopisu Journal of Personality and Social Psychology pokazala je da je sposobnost odgađanja zadovoljstva u djetinjstvu povezana s kasnijim akademskim i profesionalnim uspjehom. Djeca koja su u dobi od četiri do pet godina mogla duže čekati bila su kao adolescenti akademski i socijalno kompetentnija te su se bolje nosila s frustracijama i stresom.

Loše se nose s problemima

Još jedan znak razmaženosti u djetinjstvu jest teškoća u nošenju s razočaranjem, stresom i neuspjehom kasnije u životu. Slabe vještine suočavanja povezane su s očekivanjem da se želje odmah ispune. Takva djeca često imaju vrlo nisku toleranciju na frustraciju, lako se uzrujaju pred izazovima i teže reguliraju emocije. Roditelji su im možda "čistili put", uklanjajući prepreke kako bi im osigurali uspjeh.

Budući da su iskusili malo razočaranja, kao odrasli nisu naučili kako reagirati kada stvari ne idu po planu. U stresnim situacijama teško ostaju pribrani, a kritiku doživljavaju osobno i reagiraju obrambeno, umjesto da prepoznaju pogrešku. Svaki neuspjeh tumače kao poraz, a ne kao priliku za učenje.

Smatraju da imaju pravo na sve

Izražen osjećaj da im sve pripada jasan je znak razmaženosti u djetinjstvu. Ako su im roditelji ispunjavali svaku želju, velika je vjerojatnost da će i kao odrasli očekivati da drugi zadovoljavaju njihove potrebe bez obveze da išta ponude zauzvrat. Takve osobe vjeruju da zaslužuju poseban tretman ili obilježja uspjeha bez truda.

To se vidi i u uvjerenju da se pravila ne odnose na njih - bilo da preskaču red jer misle da je njihovo vrijeme važnije ili smatraju da ne trebaju snositi posljedice za varanje ili prisvajanje tuđeg rada. Takav stav ozbiljno otežava dugoročne odnose jer se prijateljstva i veze temelje na uzajamnosti i poštovanju.

Osjećaju se bespomoćno

Psihijatrica dr. Marcia Sirota objašnjava da razmaženost u djetinjstvu ne vodi samo osjećaju da se ima pravo na sve, već stvara i naučenu bespomoćnost, uz smanjeno samopouzdanje i empatiju. Roditelji koji rade previše toga umjesto svoje djece zapravo ih uče da ništa ne mogu sami. Takva djeca odrastaju u odrasle koji očekuju da se drugi brinu o njima jer nikada nisu stekli povjerenje u vlastite sposobnosti.

Ako su roditelji sve radili umjesto vas, uskratili su vam priliku da izgradite unutarnju snagu i osjećaj samoučinkovitosti. Kao odrasla osoba možda izbjegavate izazove jer ne vjerujete da možete savladati teške zadatke. Prvi je korak prepoznati da se vještine nošenja s teškim situacijama mogu naučiti i u odrasloj dobi.

Teško pristaju na kompromise

Osobe koje su bile razmažene u djetinjstvu kao odrasle često teško pristaju na kompromis, čak i s ljudima koje vole. To može narušiti njihove odnose, privatne i poslovne. Kao djeca navikli su da sve bude po njihovom jer im roditelji nisu postavljali granice niti govorili "ne".

Sada kao odrasli i dalje očekuju da se svijet prilagođava njima i teško prihvaćaju situacije u kojima to nije slučaj. Možda im je teško raditi u timu jer vjeruju da su uvijek u pravu i teško prepuštaju kontrolu. A sposobnost kompromisa ključna je za zdrave odnose - posebno u partnerstvu, gdje se sukobi često rješavaju dogovorom i nalaženjem sredine.

Niska emocionalna otpornost

Niska emocionalna otpornost jedna je od najfrustrirajućih osobina ljudi koji su bili razmaženi. Klinička socijalna radnica Cheryl Gerson ističe da se napori roditelja da djecu odgoje s visokim samopouzdanjem mogu obiti o glavu ako ih previše štite od svake nelagode. Objašnjava da izbjegavanje neugode potkopava razvoj emocionalne otpornosti. "Djeca moraju shvatiti da se ono što žele ne dobiva uvijek lako. To je najbolji način da se odgoji emocionalno otporno dijete", kaže Gerson.

Ako djeca ne nauče nositi se s nelagodom, kao odrasli pretjerano reagiraju na svaku manju promjenu u emocionalnom stanju. Teško prihvaćaju neugodne osjećaje, iako je upravo to temelj emocionalne snage.

Vlastita vrijednost ovisi im o vanjskoj potvrdi

Ljudi koji su bili razmaženi često su imali roditelje koji su ih obasipali pohvalama i za najmanje postignuće. Iako se to čini pozitivnim, takav odgoj stvara ovisnost o vanjskoj potvrdi. Njihov je osjećaj vlastite vrijednosti tada izgrađen na tuđem mišljenju, što ih čini nestabilnima i ranjivima na manipulaciju. U potrazi za priznanjem mogu zanemariti vlastite instinkte i procjene.

Psiholog Nick Wignall navodi da je stalno traženje potvrde znak emocionalne krhkosti: "Emocionalno krhke osobe često zapnu u navici traženja potvrde svaki put kad osjete strah, tugu ili nemir." Da bi postali emocionalno otporniji, kaže, potrebno je naučiti izdržati privremenu nelagodu suočavanja s teškim osjećajima.

Mrze čuti "ne"

Roditelji koji ne postavljaju jasne granice ili izbjegavaju izgovoriti "ne" dugoročno čine djeci medvjeđu uslugu. Djeca tada odrastaju u uvjerenju da imaju pravo raditi što god žele, ne obazirući se na osjećaje drugih. Kao odrasli, često ne poštuju tuđe granice, prelaze ih ili pokušavaju manipulirati drugima kako bi ostvarili svoje ciljeve. Mogu koristiti vlastite emocije kao pritisak, stvarajući krivnju kako bi dobili ono što žele. Naučiti prihvatiti odbijanje nužno je za zdrave odnose - privatne i poslovne.

Nedostaje im zahvalnost

Nedostatak zahvalnosti čest je znak razmaženosti. Ako ste navikli dobivati sve što poželite, manje razmišljate o trudu koji drugi ulažu. Zahvalnost zahtijeva empatiju i sposobnost sagledavanja stvari izvan vlastitog iskustva.

Karijerna trenerica Heather Moulder naglašava: "Redovito prakticiranje zahvalnosti uvježbava um da traži ono na čemu može biti zahvalan. Ta jednostavna praksa povećava mentalnu otpornost i emocionalnu inteligenciju te pomaže razviti mentalitet rasta." Zahvalnost je, u mnogočemu, suprotnost razmaženosti.

Nisu svjesni sebe

Većina ljudi vjeruje da su samosvjesni, ali kada pogriješe ili upadnu u problem, teško sagledaju vlastitu ulogu u tome. Djeca koja su bila razmažena rijetko su bila poticana na preispitivanje svojih motiva ili reakcija - sve je što su činila često bilo prihvaćeno kao ispravno ili barem neupitno. No samosvijest se razvija učenjem i vježbanjem.

Roditelji koji postavljaju granice i vode dublje razgovore potiču djecu da postanu promišljena i svjesna sebe, što je ključno kasnije u odnosima. Istraživanja pokazuju da je "povezanost sa sobom važna za postizanje dobrobiti", a može se razvijati praksama poput svjesnosti i vođenja dnevnika.

Boje se promjena

Djeci koja su bila razmažena često je bilo omogućeno da izbjegnu borbu i neugodne situacije. Iako roditelji žele zaštititi djecu od boli, stvarni život donosi izazove i promjene. Ako su bili pošteđeni toga, nisu imali priliku naučiti kako se nositi s teškoćama uz podršku odraslih. Upravo takve strukturirane borbe grade unutarnju snagu. Promjena je svima teška, ali je nužna za rast.

Stručnjaci predlažu fokus na kratkoročne ciljeve, prepoznavanje strategija koje funkcioniraju i slavljenje osobnih postignuća kao način nadoknađivanja propuštenih emocionalnih vještina.