AKO STE ikada sjeli na pod u dječjoj sobi, uzeli kocku i odmah krenuli s lekcijom o oblicima i bojama - niste jedini. Mnogi roditelji danas imaju osjećaj da svaki trenutak s djecom moraju "maksimalno iskoristiti" i da podbacuju ako im stalno ne usmjeravaju igru. No, razvojna psihologija kaže suprotno. Kad neprestano vodimo igru, možemo zakočiti baš one vještine koje želimo potaknuti. Rješenje je u igri koju vodi dijete - ono postavlja pravila, a roditelji uče kako ih pratiti, piše Motherly.

Pritisak na rano učenje i zašto je štetan

Od rođenja do šeste godine djeca slažu temelje za učenje kroz cijeli život - znatiželju, upornost, fleksibilno razmišljanje, samoregulaciju i samopouzdanje. To nisu stvari koje se uvježbavaju karticama, nego se najviše razvijaju kroz igru.

"Mnogo toga što se danas poručuje roditeljima stvara pritisak da pokušaju ubrzati djetetov razvoj", kaže dr. Jennifer Jipson, profesorica psihologije i dječjeg razvoja na Sveučilištu Cal Poly. "U pozadini je uvjerenje da će dijete, ako ranije od vršnjaka nauči abecedu i brojeve, imati prednost cijeli život."

Stvarnost je, međutim, drugačija. "Raniji početak ne donosi dugoročnu prednost, a fokus na rano usvajanje akademskih vještina zapravo smanjuje prilike za razvoj ključnih kognitivnih i socioemocionalnih vještina", pojašnjava ona. S time se slaže i Američka akademija za pedijatriju.

U kliničkom izvješću o igri i razvoju - objavljenom 2018. i ponovno potvrđenom 2025. - navode da igra jača strukturu i funkciju mozga, potiče izvršne funkcije te pomaže u izgradnji sigurnih i stabilnih odnosa s njegovateljima.

Što se dogodi kad se odrasli ne miješaju

Dr. Jipson nedavno je provela istraživanje u kojem je snimila oko 40 sati predškolaca tijekom slobodne igre s kockama. Djeca nisu dobila nikakve upute - kocke su jednostavno bile na podu, a istraživači su promatrali što će se dogoditi.

"Vidjeli smo kako djeca postavljaju ciljeve - 'želim viši toranj', 'krov koji se neće srušiti', 'koristit ću samo plave kocke' - pa testiraju ideje i ustraju i kad zapne", kaže ona. "Poticaj odraslih nije postojao, niti je bio potreban."

Najviše ju je iznenadilo kako je takva igra prirodno potaknula učenje bez ičijeg usmjeravanja. "Djeca su brojala, imenovala oblike i boje te razgovarala o pojmovima iz fizike, biologije i geografije. Te su se ideje pojavile jer su djeca o njima morala razmišljati kako bi ostvarila svoje ciljeve u igri." Učenje se nije događalo "uz igru" - ono je izlazilo iz same igre.

Kako izgleda roditeljsko "povlačenje"?

Tu mnogi roditelji zapnu. "Povlačenje" se može činiti kao odustajanje, a nitko ne želi propustiti "priliku za učenje". "Mnogi su roditelji toliko navikli usmjeravati, objašnjavati i postavljati pitanja da im je neugodno prepustiti vodstvo djetetu", kaže dr. Jipson.

No, povlačenje ne znači nestajanje. To znači biti blizu - smiren, dostupan i prisutan. Gledajte što dijete pokušava napraviti. Ako zapne, zatraži pomoć ili se počne frustrirati, nježno uskočite - pa se opet povucite.

Podrška može biti i to da mu bez puno riječi pokažete drugačiji način, da opišete što radi ("Baš se trudiš složiti taj toranj!") ili da razmišljate naglas ("Pokušat ću spojiti svoje tornjeve mostom"). Ključna razlika je u tome da korisno sudjelovanje slijedi djetetovu inicijativu. Igru preuzimate onog trena kad vaša ideja postane glavni cilj - ili kad se igra pretvori u lekciju.

Što s djetetom koje se ne želi igrati samo?

Ako vas dijete stalno zove da se igrate s njim ili se uznemiri dok vi u blizini, recimo, slažete rublje, dr. Jipson kaže da to obično nije znak da mu treba više usmjeravanja, nego više povezanosti. "Samostalna igra lakše ide kad se dijete prije toga osjeća povezano s roditeljem, jer slobodno istraživanje traži osjećaj emocionalne sigurnosti", pojašnjava ona.

Započnite s nekoliko minuta igre u kojoj ste potpuno posvećeni djetetu, a zatim ponudite nježan prijelaz: "Ja ću sada ovdje slagati rublje dok se ti nastavljaš igrati." Ona također ističe vrijednost dosade. "Ako roditelji stalno uskaču kako bi riješili problem, djeca ne uče regulirati svoje osjećaje ni preusmjeriti interese."